To nije ni malo nova stvar. Ko se do sad bar jedan put u životu nije poslužio mandžetnom da na njoj napiše što god? Koga do sada bar jedan put nije izgrdila žena kad u nedelju ujutru skida dugmad sa starih mandžetna da ih namesti na nove.
„Bože, Joco, ti si opet izbrljao mandžetne. Ama znaš da me je prosto sramota od vešerke. Kakav je to običaj pisati po mandžetnama.“
Prvi put čovek upotrebi mandžetnu u mesto notesa još u ranoj mladosti, kao đak gimnazije. Na njoj se tada zapisuju razne lekcije.
Razume se to ne mogu biti cele lekcije nego samo pojedine beleške. Tako na primer iz istorije se zabeleže samo godine događaja; iz matematike se zapiše cela formula, iz fizike se zapišu pojedine reči koje inače nije moguće upamtiti (kao na primer reči: sukusorio, undlatorio, rotatorno itd.) U drugim naukama, kao što je na primer Nauka Hrišćanska, ne upotrebljavaju se mandžetne. To je nauka kojoj ne trebaju mandžetne.
Docnije, kad dete odraste, kad propuši i pođe u kafanu, mandžetna vrlo zgodno služi za beleženje ceha. Ima ljudi koji su tako zaboravni, do pet piva i pamte kako tako ali posle petog prosto zaborave koliko su popili. Takvim gostima vrlo je dobro došla mandžetna koja je uvek pred očima kao da je čovek metnuo list hartije na sto.
Docnije već, kad se dublje uđe u život, zapisuju se na mandžetnama menični rokovi kako bi se čovek svaki dan u toj nedelji podsećao i opomenuo. To su čitave male rečenice kao na primer: „Petar 9-7-906.“, ili „Sreda 21-9, drugi dan“. Naši ljudi obično nose mandžetnu čitavu nedelju dana. Od nedelje do četvrtka nosi se jedna strana a od četvrtka do iduće nedelje druga strana, i tako čovek ima čitavih osam dana zapisan rok menice koja pada te nedelje. Sad, što se i pored toga desi koji put da menica ode na protest, to po svojoj prilici dolazi otud što žena, kad u četvrtak hoće da obrne mandžetnu, vidi da je ona druga strana okrzana pa mesto da obrne, iznese nove mandžetne a menični rok baca u prljav veš.
O koliko je meničnih rokova tako otišlo u prljav veš, pa ih posle nikakva vešerka nije mogla da ispere.
Familijarnim ljudima mandžetna služi često kao notes za beleženje familijarnih odnosa. Tako na primer videćete po gde kad kakav dobar muž zabeleži na mandžetni: „14-9, sreda u 3 sata po podne“. Žena, kao što bi svaka savesna žena učinila, čim muž zaspi ili bar ujutru dok još spava, izvrši redovan pregled. Prvo i prvo pregleda kesu sa novcem i prebroji da vidi razliku prema jučeranjem stanju stvari; za tim pregleda notes i u opšte sve hartije u unutarnjem džepu, pa najzad i mandžetne. Zamislite sad, kako se sirota zgrane kad na mandžetni spazi zapis: „14-9, sreda u 3 sata po podne“.
„Stevo, šta je ovo?“
„Koje brate?“ pita još polusan Steva.
„Kako koje. Bog te ubio da te ne ubije. Šta znači ovo četrnaestog devetog, sreda a?“
„To, je li? Pa ništa, to je datum običan datum.“
„Znam ja da je to datum ali šta znači taj datum?“
„Pa“, veli zbunjeno Steva, „valjda sam onako zabeležio“.
„Onako, pa još u tri sata po podne. Ne može to biti onako. To si ti morao zbog nečeg zabeležiti. Zašto si zabeležio taj datum, govori?!“
„A, jest“, priseća se Steva, „znaš, da se opomenem, zabeležio sam dan rođenja naše Mice, pa da se opomenem da joj nešto kupim“.
„Dan rođenja naše Mice?! Iju, čoveče, pomeri se, ne pomerio se da Bog da! Pa naša se Mica rodila u petak 27. februara u deset sati pre podne a ti si ovde zapisao sredu četrnaestog septembra u tri sata po podne.“
„Je l’ sam tako zapisao?“
„Ta dabome.“
„E onda mora biti da sam pogrešio. U datumima se čovek najlakše zbuni.“
Badava Stevi sva objašnjenja, on više nije u stanju da se opravda i sve dok ta mandžetna ne ode u veš, za ručkom i večerom samo o tome sluša.
Ja sam još gore prošao nego ovaj Steva. Zapisao sam jedan put na mojoj mandžetni: „Lomina ulica br. 132“. I eto, to je baš nevin zapis niti bi ma koja žena ma šta posumnjala. Ali moja žena nije bila mišljenja tih ostalih dobrih i pametnih žena. Pa ipak, kamo sreće da me je izgrdila, grdila bi, grdila bi, preselo bi mi dva tri ručka i dve tri večere, pa čak i ona ulica i onaj broj zajedno sa mandžetnom otišli u veš, zaboravila bi se cela stvar. Ali je moja žena sa svim drukče uradila. Uzela je lepo gumu i malo sredine od hleba pa je fino izbrisala broj kuće i napisala nov broj 102.
Metnem ja lepo mandžetne sutradan na ruke i uputim se u Lominu ulicu. Pogledam u koj broj mi valja ići i vidim 102. Uputim se u kuću sa najvećom sigurnošću i možete misliti moje prijatno iznenađenje kad preda me izađe nekakva tetka moje žene, koja je mojoj kući vrlo često dolazila i vrlo rado govorila mojoj ženi šta je čula od sveta o meni, ali joj ja baš zbog toga nikad nisam hteo otići. Možete misliti kako smo se prijatno zabavljali.
„Ju, otkud ti sinko? Fala Bogu kad si me se i ti setio.“
„E pa zaboga tetka“, uzvrdao se ja, „živi smo ljudi, rod smo, pa ako se mi nećemo međ sobom paziti onda ko će“.
Možete misliti kako sam se uvijao, kao udovica kad joj naspe da se po drugi put uda. Dokazivao sam tetki kako nju jedninu u celoj familiji poštujem, kako nalazim da je ona pametna žena, kako mi je njen savet uvek dobro došao i već tako dalje.
Uveče na večeri, ja počnem sa svim nevino, nekim ljupkim detinjastim glasom:
„A znaš šta mi se danas desilo, ženo. Imao sam posla na železničkoj stanici, pa da skratim put prođem kroz Lominu ulicu, pa prolazim pored tetkine kuće te mi pade na pamet: Ajde, baš da svratim do tetke, nikad joj nisam bio, pa je red koj put da je obiđem. Tetka se obradovala, znaš, tako se obradovala…“
„Pa kako si mogao svratiti, kad ti i ne znaš gde tetka sedi. Ti nisi znao gde ona sedi.“
„Pa zar ne sedi u Lominoj ulici?“
„Pa ona sedi tamo, ja znam da ona sedi tamo ali ti to nisi znao!…“
I sad nastaje obična familijarna scena koju neću da iznosim u novinama jer sam ja protivan tome da se novine bave familijarnim životom.