Taman ja hoću da pišem o čemu drugom, ali me okupe kartama i anonimnim pismima sa sviju strana: „Pišite o banjama, pišite o banjama. Sad je sezona, pa ako sad nećete pisati onda kad ćete“. I tako hteo ne hteo sa svim sam digao ruke od beogradske opštine i jedino me još teši što je od nje i Bog već digao ruke.
Ja mislim da mi se to pismima obraćaju i mole da pišem o banjama ili muževi, kako bi mogli na osnovu mojih podataka da se posmehnu ženama, kad ove sirotice izjave da moraju ići u banju; ili žene koje se nadaju da im ja pronađem kakav novi način kojim bi ubedile muževe da ih puste u banju.
Ko je da je, moram se tek odazvati želji svojih čitalaca.
Dakle gospođa Danica upravljala se potpuno po mojim savetima koje sam dao ženama još marta meseca ove godine. Još tada se prvi put požalila mužu na probavu; Aprila meseca već se žalila na nesvesticu i glavobolju; Maja meseca svaki je čas vezivala glavu i kad god je skuvala što god što ne voli, nije htela da ruča žaleći se na apetit; a Juna meseca već je češće puta dobijala grčeve i morala je jedan put da odleži tri dana u krevetu a jedan put bogami i čitavu nedelju dana.
E, eto tada, kada je gospođica Danica ležala čitavu nedelju dana u krevetu, morao je gazda Sava da pozove i lekara.
„Dobro si se i sad setio da zoveš doktora“, veli mu gospođa Danica iz kreveta bono jecajući, „ali badava ćeš me samo mučiti da gutam lekove, meni druge pomoći nema osim banje. Evo doći će doktor pa ćeš se i od njega uveriti, i on će ti to kazati“.
„Pa ako nema druge pomoći… onda, moraćeš ići. Šta ćemo kad se mora — uzdiše gazda Sava i polazi da traži doktora.“
„Ali slušaj, Savo“, nastavlja gospođa Danica teško dišući, „gospođa Milica mi preporučuje nekog doktora Mihailovića: kaže da je skoro svršio i zdravo je učevan. Ona je ležala tu skoro, kaže, pa samo što je pogledao i nešto prepisao, kao da je rukom odneo“.
„Dobro“, veli gazda Sava pa se kreće u varoš, raspituje i dovodi doktora Mihailovića.
Mlad doktor tek što se otkinuo od nauke pa predan svome pozivu i sa svim ozbiljno uzme ispitivati bolest.
„Je l’ te, gospodine doktore, da tu druge pomoći nema sem banje?“ veli tihim, bolesničkim glasom gospođa Danica.
„Pa, da… da“, veli doktor, „a ispituje bolest“.
„Tako sam i lanjske godine patila pa mi je Aranđelovac pomogao“, nastavlja gospođa Danica.
„Može, Aranđelovac, može“, veli doktor i prepisuje neke praškove. „Za sad uzmite ove praškove, pa ćemo videti.“
Sutra dan gospođi Danici još teže.
„Zovi hitno doktora.“
Doktor dotrča i ponova uzme stvar u ocenu i najzad jedva postavi tačnu dijagnozu.
„Da, vami gospođo treba banja. Samo vam banja može pomoći.“
Sutra dan je gospođi Danici bilo lakše ali je umolila doktora da je češće obiđe kako joj se bolest nebi povratila.
Doktor ju je obilazio a ona se polako polako pakovala. Gazda Sava je među tim probirao sitan pazar i menjao niklove u banke te da spremi putni trošak svojoj ženici.
I sad, kad je već spremio gomilu od četrdeset banaka i poneo ih kući, kad je gospođa Danica već bila spakovana — nastane jedno neopisano iznenađenje. Dođe u kuću a žena ga radosno predusrete:
„Savo, zamisli Savo; ja ne moram ići u banju.“
„Kako?“
„Kažem ja tebi uzmi toga čoveka za doktora. Taj kao da rukom nosi bolest. Zamisli samo, jutros je opet bio, pregledao me pa kaže da sam sa svim dobro i ne moram ići u banju. Pa zašto bi se onda trošili, kad ne mora, je li tako, Savo?“
Možete misliti kakvo je ushićenje poduzelo gazda Savu; došlo mu je da pojede svoju ženu od radosti.
„Evo, sutra će ujutru opet doći doktor pa budi i ti kod kuće, da čuješ iz njegovih usta.“
I zbilja, gazda Sava, koji čisto nije verovao ovakvim rečima iz usta svoje žene, radovao se da ih čuje i iz usta doktorovih.
Sutra u 9 sati i on je očekivao doktora kod kuće.
Doktor ponovo pregleda gospođu Danicu i ponova izjavi da gospođi ne treba banja.
„Pa dabome, tako je, tako je!“ veli gazda Sava i u tom momentu doktor mu dođe kao neki svetac, kao najmudriji čovek, kao da je sad iz ikone ispao a ne da je tek sa nauka došao.
Ali se doktor diže, priđe gazda Savi, pa tek učini:
„Dozvolite… i povrte mu prstom očni kapak. Zagleda se, zagleda, pa se uozbilji. Pa onda uze donju usnu gazda Savinu, povrte i nju pa se zagleda.“
„Slušajte, gazda Savo, vi… ovaj i vi bi trebali pošto poto da idete u banju. Vaša gospođa ne ali vi, vi ne smete propustiti, morate ići i to što pre, razumete li što pre!“
Gazda Sava ispusti ruke i zaprepasti se.
„Ama, je l’ ja gospodine?“
„Jest, jest, gazda Savo, morate ići.“
„Ama u banju?“
„Jest u banju.“
„Pa ja sam zdrav gospodine!“
„Ja što vam kažem. Morate ići.“
Gazda Sava se prekrsti.
Sutra dan poče gospođa Danica da ubeđuje gazda Savu.
„Ti vidiš da je ovo dobar doktor, evo kako je mene izlečio pa ništa sad ne osećam. Pa kad ti on kaže, on se ne šali. Nemoj da se igraš sa svojim zdravljem, nego da ideš. Spremi se pa da ideš.“
Prođe još jedan dan i gazda Sava i doktor sretoše se ulicom. Čim ga srete a doktor ga dočepa za ruku da mu opipa puls.
„Gazda Savo, da idete što pre u banju.“
I tako na ulici doktor a kod kuće gospođa Danica, pa se grešni gazda Sava spakova da ide u Soko-banju.
*
Sinoć sam bio na železničkoj stanici nekim poslom. Pa sedim sa gazda Savom i on mi se grešnik žali:
„Baš čudan neki doktor, gospodine. Ja ga volem zbog žene, jer ona ište da ide u banju a on isprati mene u banju. A baš mi ništa ne fali; jedan put me samo boleo jedan zub ali sam ga izvadio, izvadio sam ga brate. Pa šta ću ja sad u banju. I to mi je još kazao da sedim tamo šest nedelja.“
Otputovao je a gospođa Danica ostala grešna sama, ona će se lečiti ovde u Beogradu.
Zar nije pravo bilo da vam iznesem i jednu ženu koja neće ove godine u banju?