Možda i ne znate ali ja se bavim i davanjem saveta u bračnim stvarima. Ordiniram obično od 11—12 pre podne. Obraćaju mi se mnogi muževi i mnoge žene lično ili pismeno i ja ih upućujem, tešim, savetujem i u opšte podešavam tako stvar da istraju još koj dan u braku. Ako baš ništa ne mogu pomoći, te stvar ode do konzistorije, ja se onda uklanjam.
Pre neki dan mi dođe gospodin Pera. Ja ga inače ne znam bliže, znam samo da je dobar čovek. Dođe mi da se žali, veli:
„Čujem da vi, Ben-Akiba, rado dajete savet u malim, sitnim bračnim razmiricama?“
„Ne samo rado“, odgovorih mu, „no što je glavno i besplatno. A šta bi vi želeli?“
„Pa, vidite… ja onako ne mogu da se žalim na moju ženu. Sa svim dobra žena, al… opet ne možemo nekako da se podesimo.“
„A zašto?“
„Pa evo da vam kažem pravo. Moja je žena znate činovnik.“
„E? Pa to je lepo.“
„Nije!“
„Kako da nije?“
„Pa tako. Lepo je što donosi platu. To ne mogu da kažem da nije lepo ali, znate ona je činovnik. I onda što je najgore ona se drži kao činovnik i u kući tako da ja u svakom momentu osećam da imam posla sa činovnikom. E onda, zamislite sami, kakvo mi je to zadovoljstvo da zagrlim činovnika ili na primer da poljubim činovnika. Kad bi to znate bilo kakvo zadovoljstvo onda bi čovek zagrlio i poljubio kakvog višeg činovnika; na primer načelnika Ministarstva ili baš i samog Ministra ili u krajnjem slučaju kakvog blagajnika a ne grliti i ljubiti činovnika sa osamdeset dinara mesečne plate.“
„Eh, brate, pa vi ste stvar uzeli s te strane i onda razume se da vam tako izgleda. Uzmite stvar sa čisto ženske strane.“
„Kako sa ženske strane?“ začudi se gospodin Pera.
„Pa tako. Vaša je žena činovnik dok je u kancelariji, a kad je kod kuće ona je vaša žena.“
„E, pa to je baš ono“, upade gospodin Pera, „što meni izgleda da je moja žena u kancelariji žena a kod kuće činovnik“.
„Kako to sad opet?“
„Tako vidite. Ona se u kancelariji sasvim lepo zabavlja a kod kuće je zvanična.“
„Kako zvanična?“
„Pa tako. Ona čak sa mnom i razgovara kancelarijskim jezikom. Ja na primer njoj kažem: Maro, dušo, kako bi bilo danas da se kuva pileći paprikaš? A ona mi odgovori: ‘Prema naređenju, koje sam pod današnjim izdala, ješće se danas đuveč’. Ali ajd, to ništa nije, jer i đuveč je lepa stvar, pa bio to kancelarijski ili familijarni đuveč. Ali, ja njoj na primer kažem: Maro, dušo, sedi ovde bliže do mene“.
„A ona?“
„Ona mi odgovori: ‘Nenadležno si se obratio’“.
„Kako nenadležno?’
„Tako, veli: ‘Jest ja sam tvoja žena, i prema tome ti si se u stvari nadležno obratio, ali ti je predstavka neblagovremena, jer ja sad moram u kancelariju, već je vreme’. Eto sve tako“.
„Pa šta bi vi sad hteli od mene?“
„Eto to; ne mogu više da trpim tu kancelarijsku ljubav; ako ovako potraje, nateraće me još da joj podnesem i akt sa taksenim markama, kad hoću da je zagrlim. Pa ne samo akt, nego ću morati u molbi i da se pozivam na dotične članove zakona o taksama — Jel’te?“
„Moraćete.“
„Pa šta mi savetujete da radim?“
„To isto.“
„Kako to isto?“
„Tako. Udrite i vi u zvaničnost. Ima li vaša žena običaj da pada u nesvest.“
„Ima.“
„E, pa kad to učini a vi joj kažite da je neblagovremeno pala. Ako hoće u banju a vi joj recite da se nenadležno obratila, ako vam traži novu haljinu a vi joj odgovorite: ‘Prema naređenju koje sam pod današnjim danom izdao, nikakvu novu haljinu nećeš dobiti’. Pa onda još nešto, udesite život sa svim činovnički, avanzujte je, avanzujete je što češće, vi znate da je to najveća radost činovnika“.
„Kako da je avanzujem?“
„Tako. Ukazom koji je potpisan na dan vašega venčanja ona je postala žena najmlađe klase a vi joj učinite tu sitnu činovničku radost pa je svaki čas avanzujte, tako da jednog dana postane žena najstarije klase. Kad se u toj klasi vidi, ona će već znati da je blizu penzije pa da vidite kako će ubrzo zaboraviti na svoj činovnički položaj.“
„Tako je, sasvim je tako!“ odgovori ushićen gospodin Pera i toplo mi se zablagodari.
*
Ovih dana izneću još neke slučajeve iz moje prakse, međutim obraćam još jednom pažnju da ordiniram svaki dan od 11—12 pre podne.