To je bilo jutros rano, rano…
Beograd se tek počeo da budi. U Knez-Mihajlovoj ulici još uvek leže gvozdeni okovi na dućanskim vratima i prozorima; još se ni Sava nije probudila, tek malo nešto života se vidi kraj parobrodskih stanica. Matrozi peru lađu koja se već puši, sanjivi pekari sa vrućim kiflama već požurili dole; numerisani nosači dremaju na klupama kafanskim a mrzovoljni kelner iznosi stolice i briše stolove pred kafanom jer sad još malo pa će putnici izići.
Kalimegdan je još pust i prazan; samo tamo u dubini, u onoj skrovitoj senci blizu gradskih bedema već stigao gospodin Tasa sa flašom selterske vode u džepu; on halapljivo diše svež vazduh i teško kašlje, mučeći se da izbaci iz grudi ono nešto malo što ga guši. Uz veselo jutarnje kliktanje i nadmetanje ptica još čuješ zveket lanaca; to čuvar tera tri ili četiri robijaša na rad, pa udarili kraćim putem kroz Kalimegdan. I eto, to je sve… inače je tišina i mir na Kalimegdanu.
Beograd još spava…
A ozdo sa Maloga Kalimegdana, oslanjajući se svojom izlomljenom snagom na debelu batinu, žuri jedan starac stazom ka Velikom Kalimegdanu. Bore se na njegovom licu razredile i kao da ih je jednim potezom, potezom nekog silnog ushićenja, zbrisao za čas; njegove ugašene staračke oči kao da su opet za čas planule, možda i onim plamom koji se pod pepelom poslednji put probudi, pre no što će se žar ugasiti. Njegova je noga danas pouzdana, njegova su se prsa danas iznela kao grudi mladića koji je prvi put stao pred komisiju.
Taj starac, to je stari ratnik Vojvoda Jovan Bilbija, današnji čuvar kalemegdanskog parka koji je pre trideset godina na današnji dan ovako isto svetla oka, ovako isto isturenih grudi pregazio Drinu, i vratio se otud okićen po telu nekolikim kuršumima neprijateljskim i okićen slavom kojom se tadanja generacija ponosila…
Danas je njegov dan… njegova svetkovina. Beograd još spava a on hoće da se koristi ovom tišinom, dok ne naiđu na Kalimegdan političari da se svađaju o broju kuglica; dok ne naiđu činovnici da se prepiru oko nepravednog procenta za udovički fond; dok ne naiđu penzionari da se jedan drugom žale na šuljeve, na rđavu stolicu i revmatizam; dok ne naiđu žene da se ogovaraju; dok ne naiđu gospođice i gospoda da svojim banalnim ljubavničkim „ahom“ pomute svežinu rane zore; dok ne naiđe život, svakidanji život…
Beograd još spava a čiča Jovan je poranio rano rano, sišao je dole na Mali Kalimegdan, pa je sa prostranih polja po bedemima donjeg grada izabrao dve rumene bulke. Jednom je okitio svoj prljavi mundir a drugu je poneo međ suve svoje prste te eno ga žuri na Veliki Kalimegdan i ustavlja se pred spomenikom Đure Jakšića. Gleda ga, gleda pa onda sede na klupu prema njemu da sa njim proslavi današnji dan.
„Gospodin Đuro“, veli mu kroz suze, „evo sam ti i tebi doneo jedan cvet, da te okitim?…“
Đura ćuti i mrko gleda u stranu, tamo put banatskih ravnica, onih lepih ravnica kojima se i Bog divi.
A Jovan polaže rumenu bulku na postolje Đurinog spomenika, pa nastavlja razgovor:
„A znaš li šta je danas gospodin Đuro? Zar se ne sećaš, bio si i ti sa nama na Drini. Taman danas trideset godina. Danas je, znam ja sigurno; nije mi to kazao predsednik opštine jerbo i on to ne zna; nije mi kazao ni komandant, jerbo i on to ne zna; nisu mi kazali ni profesori, oni što uče decu istoriju, jerbo i oni to ne znaju, nego vidiš dole tamo onu lipu eno tamo, na njenoj kori kao na rabošu ja beležim nožem godinu po godinu, beležim jerbo se bojim da niko to nije zabeležio. Bojim se ima mnogo drugih stvari da se beleže pa će ovo da se zaboravi. A jutros sam brojao zareze i taman je trideset godina, je l’ toliko gospodin Đuro?“
A Đura ćuti i mrko gleda u stranu, tamo gde je pukla ravna Bačka na kojoj vredan i bedan ratar živi.
„Sećaš li se gospodin Đuro“, nastavlja Jovan tužno, „ti si nam onda govorio: ‘Padajte, braćo, plinite u krvi!’ i kazao si nam još: ‘Za propast vašu svet će da zna!’, je l’ tako bilo? Ovi drugi to i ne znaju. Ovaj tvoj zet Vojislav još je onda bio dete, a onaj gospodin Daničić i gospodin Gavrilović, ja gi i ne znam, a vidiš ovde na Kalimegdanu nema ni jednog od onih naših, samo ja i ti. Ja ovako živ idem po Kalimegdanu pa plevim travu, čistim staze i rasterujem nevaljalu decu a ti tako mrtav, sediš tu na taj kamen, okrenuo si lice od Beograda pa gledaš tamo negde daleko, neprestano gledaš. Ono istina, imaš i pravo što se ljutiš, vidiš, da ja nisam rezao rabošem na lipi godine, koj zna da li bi se i znalo, koj zna da li bi se i pamtilo da je danas trideset godina“.
Pa onda ućuta Jovan i prođe s druge strane te da sagleda Đuri pravo u oči.
„E moj gospodine Đuro“, nastavi tiho i uzdanu, „a gde su onoliki što pogiboše; ti im reče: padajte braćo a oni padoše, pa kamo te tebe sad da ih opevaš, kamo te da ih pomeneš. Oni padoše a mi ostadosmo, vidiš kakvi smo, kljasti i bogaljasti, jedan je čistač na pijaci, drugi sluga u opštini, treći prosi a četvrtome, eno onome Neši, smeju se deca ulicama. Tako je to moj gospodin Đuro, pa da je bar koga da ih pomene…“
U tom zazvoniše zvona na Sabornoj crkvi, Jovanu zasja oko, dohvati se šajkače te je pobožno skide i prekrsti se.
„Eto vidiš, gospodine Đuro, eto vidiš“, reče ponosno, „čuješ li zvona, to je pomen. Saborna crkva zove blagodarno potomstvo da se pomoli za pokoj duše izginulima“.
Ali zvona časom prestadoše. To su bila zvona koja su oglasila obično svakodnevno jutrenje. Jovanu zadrhta ruka i osuši se suza koje beše pohitala iz oka. On obori glavu nesmejući da pogleda Đuri u oči… i osta tako dugo, nepomično.
A Beograd se već probudio, zaškripale su gvozdene roletne po Knez-Mihajlovoj ulici, zatandrkali su tramvaji, zapištale lađe na Savi i Dunavu. A na Kalimegdan naišao je običan svakodnevni život; naišli su političari objašnjavajući se o broju kuglica; naišli su činovnici objašnjavajući se o nepravednom razrezu za udovički fond; naišli su penzionari žaleći se na šuljeve, rđavu stolicu i revmatizam; naišle su žene ogovarajući se i naišle su gospođice i mlada gospoda sa punim grudim ljubavničkoga „aha“.
Jovan zdera sa svojih grudi rumenu bulku, diže i onu sa postolja Đurinog spomenika, da je nebi čije ruke uprljale, pogleda još jednom Đuri u oči, pa se diže dole savskoj strani.
Đura ostade i dalje nem, mrka pogleda, gledajući tamo negde daleko, daleko… a Jovan siđe na nisku stazu pod prvim bedemom sa savske strane, sede usamljen i zagleda se tamo put Save, tamo gde se Cer ponosno uzdiže… i učini mu se da čuje žuborenje Drine, pa mu to dođe kao najlepša pesma kojom ga današnje jutro pozdravlja…