Ja sam već poodavna penzionar ali sam sve do sad nekako osećao da mi nešto fali te da u svemu odgovaram svome zanimanju. Nedostajale su mi izvesne kvalifikacije, to sam osećao ali nikako nisam mogao da uhvatim šta je to što mi nedostaje.
Išao sam, kao i svi drugi penzionari, svako jutro na Veliku Pijacu, raspitivao se za cene i ako nisam hteo ništa da kupim. Išao sam oko devet sati u kafanu, naručio kafu, pokupio sve jutarnje novine i metnuo ih na stolicu poda se, čistio sam prvo po pola sata muštiklu, pa onda zavio cigaru, pripalio i otpočeo da vodim ozdo broj po broj novina te ga čitao od naslova dole do potpisa urednika posmatrajući preko novina sa pakosnim uživanjem onoga grešnika koji očekuje baš te novine. Kad sam to svršio išao sam te obilazio kuće koje se zidaju, pravio sam primedbe, zamerao što su coklovi niski, što su prozori mali i uopšte zamerao sve što mi je palo na pamet koliko samo da mi prođe vreme. Posle ručka sam spavao a posle spavanja sam išao u „Kasinu“ i kibicovao kraj poznatoga penzionarskoga stola, sve do pred veče.
I sve i sva činio sam što čine ostali penzionari pa ipak sam osećao da mi još uvek nešto nedostaje te da mogu biti pravi penzionar s kvalifikacijama.
Jednoga dana — kad se ovo poslednjih dana poče da menja vreme — osetih da me nešto žiga u ramenu. Pa to kao danas žignu malo, sutra dan jače a prekosutra dan sa svim steže kao kleštima i ja iznesoh jedno rame uvis. Ne mogu da mičem rukom i ne mogu da spavam.
Potrčim svome lekaru i pokažem mu svoje rame.
Lekar me pipnu, pritište pa sasvim ozbiljno reče:
„To je rematizam.“
„Tako. Vrlo mi je milo.“
„Moraću vam prepisati što god za veštačko znojenje.“
„To nije potrebno, to mi je država već prepisala.“
„Kako?“
„Pa dala mi je tako malu penziju da od nje nema boljeg leka za veštačko znojenje, ako hoću da izađem na kraj.“
Lekar među tim nije bio raspoložen da se dalje upušta u razgovor, izvesno osećajući instiktivno da mu vizitu neću platiti. On prepisa neki lek a kad ga zapitah treba li još koj put da dođem odgovori mi vrlo kratko:
„Ne, nije potrebno.“
Uzeh recept, kupih lek i počeh da gutam praškove. Ne pomaže, ne pomaže ništa, bol sve veći i veći i uznosi rame sve više i više u visinu.
Najzad mi pade srećna misao na pamet. Tu je prvi maj kad se prima penzija i kada se osam stotina penzionara svrati u čekaonice ministarstva finansija. Svaki je od njih penzionar i sa kvalifikacijama, svi imaju pored ostalih odlika i rematizam. I što će meni onda boljih lekara, kad ću tamo naći čitav konzilijum i to najveći konzilijum na svetu, osam stotina lekara t. j. osam stotina penzionara od kojih svako zna po jedan lek od rematizma.
Odoh dakle, tamo, u reformisanu čekaonicu ministarstva finansija i pođoh od jednoga do drugoga da se žalim kako me žiga rame.
„Nije to ništa“, veli mi jedan bivši okružni načelnik, „to će tako boleti jedno petnaest dvaest dana dok se bol ne učvrsti a posle će da prođe i samo kad se vreme menja opet će da se javi“.
„Znaš šta ćeš“, veli mi jedan bivši upravnik carinarnice, „nastruži crne rotkve pa metni, odneće ti bol kao rukom“.
„Ne rotkve, kakve rotkve“, ljuti se jedan kaznačej, „rena brate, rena posoli ren!“
„Koliko ja znam, gospodo“, počeće jedan poručnik u penziji koji uvek pred kasom ministarstva finansija zauzima vojnički stav kao da stoji pred generalom, „za rematizam je jedini lek gas, gas gospodo leči bolje nego ne znam šta“.
„Kakav gas“, brecnu se jedan potpukovnik koji vuče penziju i rematizam još od srpsko-turskog rata, „kakav gas brate! Tu su modu doneli kod nas Rusi. Oni su i pili gas, pa valjda je to za njih i lek. Neka ga oni i dalje piju i neka se leče, ali od rematizma, ako ko hoće da se izleči, treba da previja nastrugan krompir“.
„Slušajte vi mene“, reći će jedan savetnik bez zuba, onaj što ga viđam svako jutro na Velikoj Pijaci kako juri za tuđim ženama i pilji im u oči, „slušajte vi mene. Imate li vi mladu ženu?“
„Što se to vas tiče?“
„Molim… pardon… govorim to bez ikakvih zadnjih namera ali hoću da vam kažem da boljega leka nema nego špiritus i kamfor pa ako je žena mlada, hoću reći zdrava, pa svaki dan da trlja.“
„Nije istina“, upade u reč jedan bivši poreznik, „žena kad je mlada žali muža. To treba tašta da trlja pa da vidiš što je trljanje, jer tašta uživa kad se grešni zet počne da previja i jauče. Ja vam kažem, ja ne znam bolji lek od rematizma nego špiritus, kamfor i tašta“.
„Koješta, tek makar šta vam padne na pamet“, upade u razgovor jedan prgav profesor, „špiritus, kamfor i tašta! Čudo niste kazali: Jedna oka špiritusa, devet drama kamfora i sedamdest oka tašte, pa svo to troje dobro izmešati i mazati se svakog sata. Čudo tako nešto niste izmislili. Ne pomaže to, razumete, sve to ne pomaže. Jedini je lek, i to oproban lek, katran, treba se mazati katranom.“
„A ne, varate se“, umeša se nekakav bivši kontrolor. „Ja ću vam kazati lek za rematizam; valja uzeti salo, razumete li salo, rastrljati ga na krpu i posuti istucanim nišadorom, pa to privijati.“
Najzad, uze me za ruku jedan od mlađih penzionara; onih koji se još uvek nadaju da se vrate u službu. Veli:
„Odite ovamo, ja ću vam kazati lek.“
I odvede me u stranu, pa poče poverljivo da mi govori:
„Nemojte slušati ove matore. Oni se po dvaest trideset godina leče tim lekovima koje sad vama preporučuju, pa mi kažite mi ko je od njih izlečen. Zar ne vidite kako se svi mršte na Boga čim počne da se menja vreme. Znate kakvi su oni, samo neka je nešto masno a oni to odmah ščepaju pa se mažu. Čuli ste: katran, salo… ako ih i dalje budete pitali, oni će vam reći i firnajs, terpentin, fiks, samo neka je masno. Jedni razume se uzmu pa to pospu solju, drugi nišadorom, treći stipsom i to je sva razlika. Među tim, sve to ništa ne pomaže.“
„E pa dobro, šta pomaže, ako Boga znate?“
„Ja ću vam kazati. Imate li vi dva dobra prijatelja, al onako dva prijatelja koji imaju dobru ruku?“
„Da me istrljaju?“
„Bože sačuvaj. Na protiv vi njih da istrljate.“
„Ja vas ne razumem?“
„Pa pitam vas, imate li dva prijatelja koji imaju onako dobru ruku. Ako imate a vi ih zamolite nek vam potpišu menicu, pa idite lepo u Ribarsku Banju i eto, to vam je lek.“
„Hvala, hvala prijatelju“, i ja mu prijateljski stegoh ruku jer se i sam složih s tim da je to najbolji lek.
*
Dakle, prijatelji, izbegavajte me ovih dana.