No hvala Bogu, osnovano je i kod nas „Društvo za zaštitu životinja“. Od kad ja govorim da mi moramo ići u stopu za velikim kulturnim narodima, pa, ako je moguće čak i stići ih te poći „u nogu“ sa nama.
Zbrinuli smo brigu o iznemoglim staricama, zabrinuli smo brigu o svima vrstama dece t. j. o napuštenoj deci i t. d. srećno smo preskočili, praveći se gluvi, radničko pitanje, i sad je sa svim na redu društvo za zaštitu životinja.
Do duše bio bi veći odziv i bilo kao onako savršenije, kad bi ustanovili „Društvo za zaštitu činovnika“ ali to nas ne bi stavilo u red kulturnih naroda.
Da bi čitaoci „Politike“ bili dakle tačno obavešteni o ovome novome društvu, ja sam odmah stavio sebi u zadatak da intervjuišem nekoliko zainteresovanih ovim pokretom, te da njihovo mišljenje iznesem.
Intervjuisao sam jednog papagaja, jednog vola, jedno jagnje i jednog psa. Moram vam izložiti njihova mišljenja.
Kod papagaja
JA: Dobar dan, želim.
PAPAGAJ: Dobar dan, lolo!
JA: Kakav je to otpozdrav?
PAPAGAJ: Izvinite, tako sam naučio od gospođe; ona znate tako pozdravlja uvek gospodina.
JA: Vi ste čuli valjda da je osnovano „društvo za zaštitu životinja“ pa sam ja došao da čujem vaše mišljenje.
PAPAGAJ: Samo još jednu reč laneš ja ću ti glavu razbiti.
JA: Ali, molim…
PAPAGAJ: Izvinite, omakla mi se reč. Znate, to je takođe jedna fraza koju svaki dan za ručkom moja gospođa kaže gospodinu, pa ja naučio i tako, zalepila mi se za jezik pa čim zinem a ja je izbacim: dakle šta se radi, ugursuze?
JA: (sa svim izmiren sa ovim familijarnim rečnikom papagajevim.) Hteo bih da čujem vaše mišljenje o „društvu za zaštitu životinja“.
PAPAGAJ: Pre svega, to je uvreda za mene, ja nisam životinja, ja sam ptica a drugo…
JA: Ali sve jedno, kažite mi vaše mišljenje.
PAPAGAJ: E pa lepo, kazaću vam. Recite mi samo hoće li i dame biti članice toga društva?
JA: O, dabome, one još pre nego mi. One su zaboga i po nežnosti svojih osećaja, što i čini osobinu njihova pola, pozvane da budu članice.
PAPAGAJ: E pa lepo, otidite na skupštinu toga društva i nemojte slušati šta se govori nego gledajte samo u šešire gospođa članica.
JA: Zašto to?
PAPAGAJ: Pa zato što će one osnovati društvo za zaštitu životinja a šeširi će biti pretrpani najlepšim ptičijim glavama i krilima. Otidite, vidite, uverite se pa onda dođite meni i tada ću vam izneti svoje mišljenje.
Kod vola
JA: Izvinite što vas možda uznemiravam ali rad sam da vas intervjuišem.
VO: O carinskom ratu?
JA: A ne! Ali, čuli ste da se kod nas osniva „Društvo za zaštitu životinja“?
VO: Da, čitao sam.
JA: Pa, hteo bih da čujem vaše mišljenje o tome društvu?
VO: A hoćete li i vi da budete član toga društva?
JA: Razume se.
VO: Onda mi dozvolite da ja vas intervjuišem.
JA: Molim.
VO: Jedete li vi rado bifteke?
JA: Osobito rado, kad je lepo garniran.
VO: A rozbratne?
JA: Sa belim lukom.
VO: A jedete li rado file?
JA: Dabome.
VO: A lungenbraten?
JA: Jedem.
VO: Vi mora da volite i rinflajš?
JA: Od kud ste pogodili?
VO: Vidim ja odmah moje mušterije.
JA: A što vas interesira jelovnik koji ja volem.
VO: Ništa, hoću samo da konstatujem da ćete vi biti jedan od najrevnosnijih članova društva za zaštitu životinja.
JA: A vaše mišljenje o tome društvu?
VO: Idite vi pa pitajte za mišljenje Kostu Panđelu, kasapina, njegovo mišljenje je mnogo interesantnije od moga.
Kod jagnjeta
JA: Hteo bih da čujem vaše mišljenje o „društvu za zaštitu životinja“.
JAGNJE: (ćuti i gleda u zemlju).
JA: Meni je potrebno da čujem i vaše mišljenje o „društvu za zaštitu životinja“.
JAGNJE: (još ćuti i stidljivo gleda u zemlju).
JA: Možda nećete da mi kažete?
JAGNJE: Izvinite… ali ja imam tremu. Ne mogu da govorim, imam tremu.
JA: A zašto molim vas?
JAGNJE: Vi me fiksirate.
JA: Fiksiram vas, ta nisam vam ni sagledao oči, vi jednako gledate u zemlju.
JAGNJE: Ne oči, ali vi fiksirate moj rep i sve se bojim pružićete ruku da me pipnete oko repa.
JA: Ah, da. To je istina ali ću vam odmah objasniti tu okolnost. Ja znate slavim Đurđev-dan.
JAGNJE: Tako, milo mi je.
JA: Dakle, možete li mi kazati vaše mišljenje o društvu za zaštitu životinja?
JAGNJE: Sve što znam to je da ću ja i krv svoju dati za to društvo.
Kod psa
Najzad sam otišao i do psa. Znao sam da se on više bavi političkim pitanjima no društvenim, ali, mislio sam, umeće i ovde da odlaje štogod.
„Gospodine“, reče mi pas, „ja pre svega ne verujem da će to društvo moći uspeti što. Vi i danas idete sokakom i hvatate nas žicom i kako mi izgleda vi to ne primenjujete samo prema nama no i prema političkim ljudima…“
„Pardon“, prekidoh ga, „ja nebi rad da govorimo o politici“.
„Pa ja i ne govorim“, nastavi pas uvređeno, „ja i ne govorim, ja lajem. Razumete li ja lajem. A ako ovakve političke prilike i dalje ustraju prolajaćete i vi, moraćete svi da prolajete jer vam druge pomoći nema“.
*
Nisam hteo dalje da ga slušam jer sam prozreo nameru da ceo intervju navede na politiku.