Dve najinteresantnije pojave u Evropi, zbog kojih će se mnogi i mnogi bogati stranci krenuti na put da ih posmatraju, danas su van svake sumnje: sednice beogradskog opštinskog odbora i izbacivanje Vezuva.
Kod našeg opštinskog odbora čuje se samo tutnjava ali on još ne izbacuje lavu, dok Vezuv izbacuje lavu i ona gradi svoj vatreni put po dva kilometra širok bez obzira na to što je sad u modi uzak kolosek.
Kažu da je Vezuv već počinio čitava čuda, zatrpao sela, razorio crkve, zasuo stare aristokratske zamkove pa zapretio i samom Napulju. Tamo je stanovništvo već u strahu i one reči: „Vedi Napoli poi mori“ ne znače sad: „Vidi Napulj pa umri“, nego: „Vidi Napulj ako hoćeš da pogineš“.
I zamislite ako nam Vezuv učini nepravdu ovome veku, pa zaspe lepi Napulj, da ga kao u dobu Pompeje preda nekim docnijim pokolenjima.
Tako sedim nešto i razmišljam o toj mogućnosti i zla me slutnja odvede i dalje. Gospode, kad bi jednog dana našoj Avali palo na pamet da poludi.
Šta znači čovek šta znači zemlja pod njim. Ona se celoga svoga života vrti kao luda oko sebe pa zar je čudo ako joj se i zavrteo mozak. Zamislite samo jednog dana, Avala bez ikakvih prethodnih objava, bez ikakvih ceremonija (na primer, kako bi to lepa svetkovina bila, a mi ih tako volimo, kad bi nas Avala prethodno pozvala na posvećenje Kratera) i bez ikakvih formalnosti, bljune i zaspe Beograd lavom.
Neću da ulazim u detalje, kako bi to izgledalo, nije to ni prijatno misliti na tako jezive stvari, ali zamislite samo da Beograd jednoga dana pretrpa lava iz Avale i da ga nestane sa geografske karte.
I zamislite posle dve hiljade godina, nekakvo pokolenje, nekakvi novi narodi, nove rase stanu kopati Beograd i istraživati. Šta li bi oni sve našli skamenjeno?
Zamislite prvo i prvo pri iskopavanju nađu na jednu veliku salu, puno ljudi oko jednog velikog stola, jedni zinuli, drugi digli ruke u vas, treći se dohvatili flaša a na vrhu stola stoji jedan čovek i drži zvonce, takođe skamenjeno. Muče se naučnici, muče se da protumače kakav je to skup pa najzad protumače da je to okamenjeni odbor beogradske opštine, sa okamenjenim dnevnim redom o minimalnoj nadnici.
Pa onda naiđu sobičak a u njemu mladog čoveka koji nešto piše. Tako sedi dve hiljade godina okamenjen i piše. Razume se njih će tu najviše interesovati šta piše. Predadu ono parče hartije svojoj akademiji nauka i ona najozbiljnije legne da reši jeroglife, ne bi li natrapali na kakav istorijski podatak koji se odnosi na nekadanju varoš Beograd i na život stanovništva te varoši. Posle dugih muka, posle silnih naprezanja svih Akademijinih članova, najzad pročitaju i nađu ovakav istorijski dokument.
„Do danas sam pripadao toj i toj partiji, no kako sam uvideo da ona vodi zlo ovu zemlju, to je se odričem i prelazim u tu i tu partiju kao jedninu koja iskreno želi dobra zemlji. — Filip Jovanović, sreski pisar u penziji“.
Kopaju zatim naučnici dalje, kopaju pa naiđu na čoveka, stoji kraj otvorene kase, drži jedne velike makaze i seče neke sitne hartijice. Začude se naučnici, kakvo li mu je to zanimanje, pa studiraju one artijice i pronađu da su to kuponi. Okamenjeni kuponi.
Pa onda zamislite, kopaju dalje, kopaju i u jednoj sobici nađu okamenjenu ovakvu sliku: za stolom sedi jedan i piše neki spisak, za njim stoje dva građanina a za ovima žandar a u ćošku sobe još jedan čovek bled kao kamen, t. j. okamenjen kao i ostali. Posle mnogih i mnogih ispitivanja pronađu da je to okamenjen izvršitelj u kući i posle mnogih još ispitivanja pronađu da je u njemu vrlo lako bilo okameniti se, kad je još pre izbacivanja lave iz Avale imao kameno srce.
Pa onda nađu i puno drugih skamenjenih stvari. Na primer jednu skamenjenu beogradsku ljubav, pa jednog skamenjenog dobrotvora i kreditora; pa jedan skamenjen ručak, koji je muž taman potegao da baci na patos, što znači da je bio skamenjen još pre izbacivanja lave iz Avale; pa onda skamenjen kakav odbor za zbiranje dobrovoljnih priloga i skamenjenog blagajnika kome je ta okolnost dobro došla jer inače ne bi mogao položiti račune; pa skamenjene naše gospe i gospođice na korzu Kneza-Mihajlove ulice. Ah, skamenjene naše gospe i gospođice. To bi izvesno bio jedan od onih mekših kamenova koji se daje lako rezati i seći te praviti lepe figure.
Neću dalje, razmišljajte i vi sami šta bi se sve moglo naći u okamenjenom Beogradu posle dve hiljade godina.