Mita moler, prvi momak u Paliluli potegao pa se zaljubi u Caju monopolku, prvu, opet, devojku u Paliluli.
Od početka Mita krio svoju ljubav, krio, krio, ali, najzad, ne mogade više da izdrži, te izađe sa farbom, što je u ostalom i morao da učini kada je inače po zanatu farbar.
On možda još ne bi izašao sa farbom, da nije njegova sopstvena, prava farba (koju je kupio od Đurića) počela da izlazi po zidovima soba što ih je po Paliluli malao i to počela da izlazi onako kako nije trebalo da izlazi — te mu poče praviti malere.
N. pr. gospodin Serafim, blagajnik u penziji, pozvao Mitu da mu mala novu novcijatu kuću, a ovaj zapeo pa ofarbao sve sobe plavo, ama baš sve plavo.
Kada je to videla gospa Serafimovica, taki je se pljesnula rukama (koje su bile sve bele od brašna jer je tek bila namesila kvasac za kiselu štrudlu), podbočila se, i uzviknula:
„I, juh, a što je sve plavo, pa je l’ smo pogodili, da ova bude roze ofarbano a ona crveno?“
Mita vide šta je u ljubavnoj rasejanosti uradio, pa poče, znajući u kojoj se tačci gospa Serafimovica najosetljivija bila:
„Pa znaš, gospoja, to je najlepša boja i znači vernos’…“
„Ta idi u vraga ti sas svoju vernos’. Neću ja ovo. Ja hoću kako smo pogodili.“
I lepo Mita moler morade o svom trošku da prefarba sve sobe ponovo, onako kako je trebalo i to pod ličnim nadzorom gore već dva put spomenute gospoje.
Ele, zbog ovakvih i vazdan drugih malera, Mita se reši i, najzad na jednom balu kod „Crne mačke“ priznade Caji svoju ljubav; a i ova njemu priznade svoju spram njegove persone.
Odmah sutradan Mita posla dve provodadžike u licu Julke vešerke i Živke narednikovice (dve najbolje prijateljice njegove majke) da idu Cajinom ocu, Stavri kasapinu, pa da prose Caju.
Delegati odoše.
U sobi sa sokaka vodili su se pregovori između Cajine majke i oca s jedne strane i Mitina dva delegata s druge strane.
Julka vešerka, pošto je iznela sve dobre strane Mitine, postavi kao uslov: da Mita dobije Stavrinu kuću u Ratarskoj ulici br. 102 i nameštaj.
Stavra sa svoje strane, kaza: da je Mita jedan vredan čovek, jedan što se kaže pošten čovek, jedan čovek koji na primeru ne pije; ali, da je i njegova Caja tako isto dobra devojka, pa, pošto i ona zarađuje u monopolu — to pristaje da da uz nju samo nameštaj, ali kuću ne da.
„Boga mi“, reče Julka vešerka, „Mita nam je poručio da ne zaključujemo ugovor brez veterinarnu konvenciju (ih, al sam šašava. Znaš čitam novine pa se sve to spominje, popravi se Julka vešerka) — tedo da kažem brez kuću. Ali, najposle, da ga još jedan put upitamo.“
I Živka narednikovica, drugi delegat, vršeći ulogu žive provodadžijske note, ode da izvesti Mitu o prvim pregovorima i da traži nove instrukcije.
Mita postavi kao ultimatum: 100 dukata u gotovom i nameštaj, a ako Stavra ne pristane, neka prekinu pregovore i obe se odmah vrate.
Stavra odbi.
Delegati se vratiše i kazaše Miti, da je Stavra zatvorio granicu t. j. poručio mu, da više ne prigviri u njegovo kuću.
Počeše i šikana.
Mita svako veče, kao u prkos, prođe pored Cajine kuće sa Ciganima pa, praveći serenadu Kati pucerki peva na sav glas: „Kato — zlato“. A Caja svake nedelje posle podne šeta sa jednim podnarednikom iz Telesne Garde.
Ovo neugovorno stanje potraja neko vreme, ali kad Mita poče naglo da slabi i kad vide da ne može više izdržati ovaj ljubavni rat, on posla Julku vešerku, da pita Stavru: kako bi se mogli obnoviti pregovori? Stavra odgovori, da on ostaje pri ranijim uslovima i da ih neće ni u koliko izmeniti.
I, najzad, Mita pritišnjen ljubavlju, pristade da zaključi ugovor t.j. brak i bez veterinarne konvencije! (ta kakve veterinarne inspekcije!) bez kuće i pristade na nameštaj.
Na posletku Austrija (ta šta je meni!) ovaj, Stavra popusti još malo i obeća da će svadbu dati po najvećem povlašćenju, što će reći: Stavra plaća i ručak u kafani i igranku.
Mita pristade a Stavra odmah otvori granicu.