Dobijem jednoga dana pismo od nekakvog učenoga stranca. On je rad da piše o Srbiji pa me moli da mu priberem podatke. „Ja znam da će to biti malo trudio za vas — piše on u pismu — ali vas molim lepo obiđete sve stručnjake i zamolite ih neka vam svaki da podatke iz svoje struke, pa mi tako sabrane podatke pošaljite“.
Koliko je to zbilja trudan posao, meni je ipak drago bilo da učinim uslugu svojoj Otadžbini i krenem se od jednog do drugog stručnjaka. Napravio sam prethodno i izvestan raspored. Treba mi pribaviti podatke o istoriji, o veri, o nastavi, o vojsci, o literaturi, o narodnom zdravlju, o trgovini, o javnim ustanovama i građevinama, o državnim i privatnim pravnim odnosima i tako redom dalje o svima granama javnoga života.
Tim redom dakle i pođem i uvratim se prvo i jednom profesoru istorije i literature. On me vrlo ljubazno dočeka i ja mu objasnim čega radi sam došao.
„Tako“, učini on, „to je vrlo lepo, vrlo lepo od vas, i treba učiniti, trebalo bi odista strani svet upoznati sa prilikama kod nas i zainteresovati ga upravo…!“
I nastavi profesor jedno dugačko predavanje o toj potrebi, koje sam ja do kraja strpeljivo slušao. Na kraju toga predavanja ja se na nekakav način opet dočepam reči pa ću upitati:
Dakle, bili vi mi mogli dati podatke o istoriji ili literaturi ili o jeziku ili najzad ma o čemu što u obim vaš spada?
„Ja?“ upita profesor, „to ne, ja se znate time manje bavim. Naš javan život zahteva da se svi njemu posvetimo i da svi učestvujemo u rešavanju najakutnijih pitanja. Evo ja sam jutros završio svoju interesantnu studiju: O železnicama uskog koloseka. Ako je po volji, ja ću vas rado poslužiti podacima iz iste…“
„Hvala“, rekoh i digoh se te da što pre odem kom drugom.
Odatle, nekako mi je usput bilo, svratim jednome doktoru medicine te da pribavim podatke o narodnome zdravlju i u opšte o zdravstvenim prilikama kod nas.
„Vrlo ste se rđavo adresovali“, predusrete me doktor, „podatke o narodnom zdravlju možete dobiti i u statistici. Ne kažem da zdravlje jednoga naroda nije važna stvar ali i zdravlje jedne države je tako isto važna. Jer najzad na što zdravlja narodnog kad je nezdrava država, kao ono znate, kad imate zdravu dušu u slabom telu. A država može biti samo tako zdrava ako su joj sređene spoljne prilike i vidite s toga sam uzeo na sebe da tu stranu prostudiram. Ja, vidite, radim na velikom delu: Spoljna politika Srbije.“
„Tako“, učinih ja, obesih nos i odoh dalje.
Nekako mi je usput bilo te svratih jednom svešteniku, koji je poznat i čuven. Sećam se da sam vrlo često u novinama sretao njegovo ime. Računao sam da me niko neće moći o veri tako obavestiti kao on.
„Da, gospodine“, reče pop, „vi se u svakoj drugoj prilici ne bi prevarili što ste se meni obratili. Vera nam je preča od svega ali, mi smo danas u takvim prilikama da nam treba tu veru braniti, kao naši stari što su činili. S toga, dakle, mi svi moramo sve žile napregnuti da rešimo jedno važno pitanje. Eto ja baš sad svršavam jedan članak za novine koji nosi naslov: Kakvo nam naoružanje za našu vojsku treba. Slušajte da vam ga pročitam.“
Ja sam morao strpljivo do kraja saslušati popov članak o naoružanju a čim ga je dovršio ja dočepah kapu te na ulicu.
Odatle se uvratim jednome inžinjiru, jer ako iko, taj će me iz svoje struke moći obavestiti. Samo što me nije zagrlio kad sam mu došao.
„Ne znate“, veli, „kako ste ne obradovali vašim dolaskom. Ja odavno čekam koga da mu pročitam svoju najnoviju raspravu: O izuzecima, pri kojima, u šumadijskom govoru ne pada uvek oštri naglasak na prvi slog. Znate, kad sam radio trasu Lapovo—Kragujevac, a ja sam to studirao.“
Razume se, nisam mu ni kazao radi čega sam došao, no sam dočepao kapu te dunuo kao vetar.
Odate sam se uputio pravo jednome oficiru jer najzad ta je struka već samom svojom uniformom upućena da se bavi isključivo svojom strukom.
Kažem mu radi čega sam došao ali on mi, mesto svakog odgovora, izvadi jedno deme lirskih pesama iz fijoke. Bilo je oko dvesta podeljenih u razne odeljke koji su nosili posebne naslove: „Njoj“, „Lepi dani“, „Proleće“, „Spomenke“, „Nevenke“, „Zimzelenke“ itd.
Zgranuo sam se pred pomišlju da mu može pasti na pamet da mi ih čita ali se vešto izvukoh ponudiv mu sam da dođem jedno veče radi čitanja. On me ljubazno isprati do vrata i stište mi prijateljski ruku.
Odem jednom poznatom našem advokatu, od njega ću bar saznati sve o državnim i privatnim pravnim odnosima. Postavim mu pitanje, među tim on me stade ubeđivati, kako je naša država poljoprivredna i kako bi ta grana trebala da nam bude najvažnija i svi da joj obratimo pažnju. Za tim me umoli da saslušam njegov članak: Kako valja sejati mrkvu. I zamislite, kad sam ja tu ponudu odbio, on mi saopšti da se kod njega nalazi jedna moja protestovovana menica i, razume se, taj me je razlog potpuno ubedio, te sam, nesrećnik, sve do kraja saslušao taj članak.
Odem odatle neosvrćući se više na advokatovu kancelariju pa usput sretnem jednoga učitelja. Baš dobro, pomislih u sebi, evo u koga ću se obavestiti o našoj osnovnoj nastavi. Uzeh ga pod ruku te pođosmo zajedno i postavih mu prvo pitanje: On me ponudi da pođemo njegovoj kući, da mi pročita članak koji je napisao za „Trgovinski Glasnik“ i koji se zove: Naše pijace i pijačne prilike. Razume se da sam pobegao od njega kao đavo od krsta i uputio sam se jednome našem uglednom đumrugdžiji da bar poberem podatke o našoj izvoznoj trgovini.
Zatekao sam ga kod kuće, sedi za klavirom i komponuje novo „Iže heruvimi“. I zamislite, morao sam da slušam celo đumrugdžijino „Iže heruvimi“ koje su pevali on i njegova žena i morao sam ga uveriti da je to najlepše „Iže heruvimi“ u pravoslavnom pojanju.
*
Posustao sam. Nisam više nikom smeo otići. Otišao sam kući, uzeo jedan aspirin radi znojenja, popio sam čaj i odmorio se ljucki te onom strancu napisao pismo, koje se ovako svršavalo.
„Nemoguće, nemoguće je doći do podataka jer se u Srbiji ne može nikako da uhvati ko se čim bavi“.