Znate odmah svi o čemu je reč. Reč je o našem Narodnom Pozorištu, koje je g. Janković onako duhovito nazvao „prepuklom siroticom“.
Vi svi već znate, da je jedna od najjačih kvalifikacija g. Jankovićevih za upravnika Narodnog Pozorišta ta, što on „vole pozorište“. I to već više nije obična ljubav, nego evo sad, kad je došlo do brakorazvodne parnice između njega i pozorišta, on poziva čak i žandarmeriju u pomoć, ne bi li mu ona sačuvala mesto upravnika, ne bi li ona pomogla da se ne razvede brak između njega i „prepukle sirotice“.
Bilo je prijatelja, bilo je drugova koji su mu zamerali tu suvišnu ljubav prema „prepukloj sirotici“, ali je on ostao zacopan do ušiju prema njoj i da bi tu ljubav manifestovao, uveo je žandarmeriju u hram u kome on kao prvosveštenik služi službu boginji Taliji. On je još neprestano voli, eto to je i prekjuče u jednom intervjuu izjavio, voli je i kadar je za nju i za svoje mesto, da se bori čak i — žandarmerijom.
U ostalom, tako je to i u Francuskoj. Eto g. Janković je bio u Francuskoj, „študirao je evropska pozorišta“ i otud nam je doneo „tanani ukus“ i običaj, da se u pozorište uvede žandarmerija. Pa nije to samo g. Janković, i ceo pozorišni odbor bio je u Parizu, pa eto i oni kažu, da ni tamo nije slobodno nikome, ama baš nikome, da izjavljuje svoje nezadovoljstvo, bilo o glumcu, bilo o komadu, bilo o upravi.
O koliko je već puta do sad u Francusku Komediju ušla žandarmerija pa se izmešala sa publikom. A jedan član književnog pozorišnog odbora u jednom svom predavanju: „O tananosti ukusa francuske publike za dramu“ objasnio je to u jednoj naročitoj glavi toga predavanja koja je nosila naslov: „Francuska žandarmerija kao podstrekač tananoga dramskog ukusa“.
U ostalom, ono što je kod „sirotice“ prepuklo, prepuklo je dosta davno. G. Janković je morao biti načisto s tim, da on sam to nije kadar zakrpiti; kao što je morao biti načisto i s tim, da sa siroticom, koja je tako davno prepukla, neće moći dugo trajati brak. I eno ih, oni su sad već pred konzistorijom, on — g. Janković — predstavlja mušku stranu, a ona — „prepukla sirotica“ — predstavlja žensku stranu. On izjavljuje da nema ništa protiv nje, da je i dalje vole i da bi vrlo rado produžio sa njom bračni život, a ona „prepukla sirotica“, obarajući pogled u zemlju, izjavljuje, da neće s njim više ni mrtva ni živa. Veli:
Nije on prvi s kim sam ja bila u braku, ali mi bar niko dosad nije žandarma natovario na vrat. Nisam imala posla sa policijom. Ako smo što i imali među sobom, mi smo se pokrvili, potukli, posvađali, ali nismo policiju pozivali. A ovaj evo, i to je učinio!
I tako su svi izgledi da će se brak razvesti, s tim što će g. Janković dobiti pravo da i u buduće vole „prepuklu siroticu“.
⁂
U ostalom, mal’ vam nisam kazao ono što je najglavnije. Bio sam i ja prekjuče u pozorištu.
Bože, od kad nisam imao to zadovoljstvo da sedim između dva žandarma. Još kad su me sprovodili u požarevački kazneni zavod. Tada, pa ovo sad u Kraljevskom Srpskom Narodnom Pozorištu.
Ja u sredini a s leve strane žandar broj 416, s leve broj 302. Nisu imali na sebe numere al su bili dobri da mi ih kažu, pošto sam im poverljivo saopštio da hoću te brojeve da secujem na Klasnoj Lutriji.
Meni se zdravo dopadaju ovakve predstave i ushićen sam što ih je pozorišna uprava unela u svoj program za ovu godinu. Jer najzad, svaka uprava i treba da zavede nešto novo. Jedna zavodi predstave za narod, druga došla pa zavela predstave za decu; treća predstave za vojnike i sad ova uprava, zavela predstave za žandarmeriju. Kažu, to ima u Francuskoj Komedija u Parizu, pa sad kod nas. Jedino još u Rusiju i Tursku, kao u konzervativnim zemljama, to nije prodrlo.
Meni se među tim zdravo to dopalo. Čim sam seo izmeđ broja 416 i 302 koji su ravnodušno blenuli gore u luster; odmah mi se zavukoše u džepove dve tuđe ruke.
Mene spopade neka prijatna tuga, koja me je celog mog života spopadala, kad god su me se dotakle žandarske ruke.
„Imate li zviždaljku u džepu?“ pita me broj 416, i preture mi džepove, kao kod svoje kuće.
„Nemam molim vas, ja nisam lovac.“
„Da, ali ste možda nezadovoljni današnjom pozorišnom upravom“, dodaje broj 302, od kojega sam docnije čuo da je svršio tri razreda gimnazije, i da je u svoje vreme štatirao u pozorištu.
„Pa i kad bih bio?“ pitam ga ja.
„To ne sme biti. Postoji naredba Uprave Varoši Beograda, po kojoj niko ne sme biti nezadovoljan današnjom pozorišnom upravom.“
„Pa dobro“, odgovaram ja pomirljivo „neću biti nezadovoljan“.
„Ako vam se što i ne dopada“, nastavi žandar broj 302, za kojega smo već utvrdili da je svršio tri razreda gimnazije „a vi izvolite o tome pisati a ne zviždati. Jer“, nastavlja žandar broj 302, „našto imamo slobodu štampe; na što slobodu zbora i dogovora, nego sa svako iskaže svoje mišljenje. Prema tome, ne smete na druge načine iskazivati nezadovoljstvo, do samo na one koje je zakon propisao. Jer, kad bi to smelo biti, izvesno bi već postojao ‘zakon i slobodi zviždanja i vikanja’’“.
U prvi mah sam se začudio ovako zdravim i bistrim pogledima na stvar, jednoga običnog žandara. Docnije sam tek čuo, da mi se on lažno predstavio kao žandar broj 302, a da je u stvari to bio preobučen policijski pisar, kojega je zbilja bilo vrlo teško razlikovati od preobučenog žandara i koji me je tako vešto zavaravao da je od svega što mi je o sebi kazao, ostala kao istina to, da je svršio samo tri razreda gimnazije.
Posle ovih, ovako strogih i odlučnih opomena, ostao sam sasvim miran.
Jedanput samo što sam u kraj najlepše scene kinuo i žandar broj 417, dočepa me za ruku kojom sam poneo šnuftiklu i uzviknu:
„Šta hoćete time da kažete?“
„Čime, molim vas?“
„Mislite, ne zna ja“, uze da miga levo oko žandar broj 416, „da vi time hoćete meni da podvalite, pa kad ne smete ustima da kažete: ‘Dole Uprava!’ a vi kijate“.
„Ali, nemojte, gospodin žandar, ja imam odistinsku kijavicu.“
„Ako imate kijavicu a vi izvolte, sprovešćemo vas u Opštu Državnu Bolnicu, dobićete tamo zasebnu sobu, pa kijajte koliko vam je volja. Ali ovde ne!…“
Dao sam časnu reč da neću više kijati, te sam se spasao bede, da se moja kijavica ne tumači kao nezadovoljstvo protiv pozorišne uprave.
A nebi ja ni kinuo da sam samo znao kakve su mere predostrožnosti bile preduzete te večeri. Kažu da je jedan član „književnog“ odbora bio izaslan u Peštu da prouči sve mere, koje je tamo general Njiri preduzeo da spreči demonstracije i da su po „književnim“ studijama toga člana bile preduzete i sve mere kod nas.
Tako na primer, vele, da nije bilo samo u publici žandara, nego i na bini: Rucovića je stalno pratio jedan žandar s puškom i jedva su ga ubedili da ne mora izlaziti na scenu, jer on je i to hteo.
Vele da je Uprava Varoši Beograda tražila od uprave Narodnog Pozorišta i režiju tog komada. Bio je određen jedan član kvarta koji bi režirao komad.
I kakvih ti tu scena nije bilo. Izlazi na primer g-đica Jurkovićeva iz garderobe i nosi sobom, kao što joj je to sam Bog dao, ona dva jastučeta na kukovima a žandar vrti glavom, prilazi joj sumnjivo joj pipa jastuče i pita:
„Nisu li to od kud bombe, pa ste ih sakrili ostrag?“
Sirota devojka pocrvene do ušiju, obori pogled i sramežljivo odgovori:
„Nije, to je moje tijelo!“
Ili, izlazi iz garderobe ona plava Desanka, što nikako ne ume da udesi boju svoje kose prema onoj kupovnoj, a žandar joj prilazi i pita je:
„Pardon pokažite mi vašu zviždaljku.“
„I ju, sram vas bilo!“ odgovori devojka i hoće da padne u nesvest a žandarm dodaje:
„Pa jest, nama su kazali da i vi glumice pravite demonstraciju, onda morate i vi imati skrivene zviždaljke!“
Al’ to su sporedne sitnice. Ono što je najlepše, nije izvedeno. Kažu da je sve bilo udešeno da se „Lucifer“ u trenu oka od ozbiljne drame, preobrati u Rajmundovu čarobnu igru. Vele da su sva četiri ferzenka bila podmazana i pod svakim stajao je po jedan član kvarta a upravnik varoši Beograda bio je gore na [Nedostaje reč] u onome oblaku ferzenka. Da se ma šta desilo, upravnik bi Pozorišta samo pritisnuo u električno dugme, i ujedanput bi se otvorila četiri ferzenka a odozdo bi iskočila četiri člana kvarta a ozgo u oblaku, spustio bi se Upravnik varoši Beograda a sve to osvetlilo bi se bengalskom vatrom.
E, baš šteta što se to nije desilo, jer ja zdravo volem čarobne igre.