Ja ne znam od kud da se u nas posluga zove „mlađe“. Kad je reč samo o sluškinjama, sobaricama, kindsmedlamaji dojiljama, pa kad su iste „mlađe“ to je vrlo lepa stvar, ali u „mlađe“ po našim pojmovima spadaju i sluge, kočijaši, portiri itd.
Ja neću tako da generališem gornji pojam, smatraću pod „mlađe“ samo ono što je odista dobro samo dok je mlađe. Dakle, reč je o sluškinjama, sobaricama itd. dugim rečima, reč je o „devojkama“ kako ih mi Beograđani takođe zovemo.
Niko neće sporiti da je to jedno od vrlo važnih beogradskih pitanja. O, koliko puta je radi toga bilo brige u kući, koliko puta je muž ostao bez ručka, koliko puta je gospođa ostav iznenadno bez mlađega, pravila na brzu ruku kajganu od sira, jaja i svojih suza; koliko puta je zbog toga bilo svađa u kući, koliko puta itd.
Zamislite one muke dok nađete „mlađe“. Koliko i koliko čovek mora da trpi. Trpite pored mlađih i neke vatrogasce, podnarednike, bandiste i koga sve ne trpite.
Dođe vam mlado, skromno devojče, i pogađa se:
„Kako se zoveš?“
„Roza Deninger.“
„Šta tražiš?“
„24 dinara.“
„Dobro, primiću te.“
„Ali, molim vas, ima li za kujnu zasebna vrata.“
„Za što?“
„Pa… ovaj… nisam sama.“
A ako je sama a lepa još gore. Tada tek vidite muž nešto češće dolazi kući, ne ide onako redovno ni na pivo kao što je pre išao i vrlo je ljubazan prema ženi i jednako je podseća gde sve nije pravila vizite.
„Ti, dušo, već odavno nisi bila kod tvoje tetke Savke“, govori muž ljubazno i ako do tada nije trpeo celu ženinu familiju, počev od tašte pa do najudaljenije strine i tetke.
„Pa nisam“, veli žena, „a i mrzi me, daleko sedi“.
„Nije lepo, ako daleko sedi, red je da je se po koji put setiš.“
Tako muž s dana u dan sve ljubaznije dok žena ne oseti odakle je buva jede, to ono nešto „mlađe“ iz kujne ne izleti na ulicu.
Baš mi je pri ruci jedna bukvica, iz koje se vidi čitava istorija jedne „mlađe“. Zove se Katica Petrović a ovo joj je po bukvici lični opis; stara 17 godina. Najzad što će mi opis iz bukvice, ja sam je lično video i verovaćete mome ukusu, kad vam kažem da je lepa. Po bukvici nigde nije služila više od mesec dana, a evo šta joj sve piše u bukvici:
Katica Petrović je osobito uslužna i poverljiva devojka. Preporučujem je svakome. Kod mene je služila mesec dana a izlazi po svojoj volji.
— Aksentije Petrović, činovnik.
*
Katica je nevaljala, nečasna i voli da pravi intrige po kući, kadra je da zavadi i muža i ženu i sve po kući. Otpuštam je kao takvu i ne preporučujem je nikome
— Olga Jovanovićka.
*
Katica Petrović služila je kod mene mesec dana i ja sam za to vreme bio sa njom potpuno zadovoljan ali je otpuštam zbog izvesnih nesporazuma.
— Kosta Đorđević.
*
Katicu otpuštam i ne preporučujem je ni jednoj familijarnoj kući gde ima odrasle dece.
— Panta Stojanović.
*
Katica je dobra, poslušna i valjana samo je nestalna, pa stoga i izlazi po svojoj volji.
— Tadija Simić, penzioner.
I već da ne ređam sve do kraja bukvice, koja je od korica do korica ispunjena.
Zamislite samo, u ovo nekoliko zapisa pa već imate dva-tri mala romana, i penzionera koji se žali na „nestalnost“ i Aksentija koji hvali Katičinu „poverljivost“ i Pantu koji ima „odraslu“ decu, i Kostu kome je žao na „nesporazumu“ i gospođu Olgu koje se zavadila sa mužem zbog Katice.
Ali to nije sve, ja vam kažem da je pitanje o našim „mlađima“ tako isto veliko beogradsko pitanje kao što je kanalizacija, zaraze, pitanje o stanovima i sva ostala pitanja koja nas Beograđane muče.
Idući put reći ću vam još i o tome, koliko vam u tom pogledu policija čini usluge. Do viđenja.