Nikad u životu nisam se bavio tom vrstom literature, pisanjem zvaničnih ispravaka. Među tim primetio sam, docnije u životu da sam time učinio vrlo veliku pogrešku prema sebi, jer je ta vrsta literature koja se kod nas lepo honoriše klasama.
Ali, kako nikad nije dockan da čovek postigne što je propustio, to sam vrlo blagodaran „Politici“ što mi je svojim jučeranjim brojem dala povoda za pisanje zvanične ispravke.
Dakle da počnem kao što počinju sve zvanične ispravke.
U broju 708 „Politike“ od 1. januara 1906. a u rubrici „Iz beogradskog života“ izašao je natpis „Siromah Ben-Akiba“ kojemu je celj da moj rad pred svetom omalovaži i mene predstavi kao nesavesna… itd. Sve navedeno u tome natpisu o meni netačno je i jedino što je tačno to je da sam napadnut, da mi je razbijen nos, da sam sad od usta do čela ufačlovan i da sam odmah pobegao kako me ne bi policija uhvatila.
Da najpre objasnim zašto sam ja, kao napadnut begao od policije. To sam radio samo zato da bi uputio policiju da ubuduće prilikom kakvog slučaja pođe pravilnim putem. Ja sam znao, da nisam pobegao, da bih policija uhvatila prvo mene: slikala bi me, slikala bi moj nos anfas pa u profilu, pa bi onda slikala moje rane, pa bi fotografisala mesto događaja, pa bi fotografisala razne stope koje bi našla u blatu u okolini toga mesta a dotle, dok bi ona sve to fotografisala napadači bi komotno begali i pobegli. Zar ne pamtite kad ubiše kafedžiju kod „Bitolja“, odmah je policija dojurila sa fotografskim aparatima pa slikala, slikala celo pre podne, slikala gde je što mogla; slikala ubijenog i s preda i sa traga, slikala kasu, slikala onaj malj, za otvaranje piva, slikala ključ kafanski, slikala jedno bure pivsko, slikala astala, slikala jedan par papuča i u opšte slikala sve do podne a za tim se rešila da otpočne goniti ubicu.
Eto zato sam ja pobegao da bi dao prilike policiji da prvo uhvati napadače, pa ćemo se onda lako fotografisati u svima mogućim formatima.
Među tim, vrlo će se teško doći do ma kakva rezultata po mojoj stvari jer je napad bio vrlo tajanstven, tako da bi se cela ta afera mogla nazvati: „Tajanstveni napad na Ben-Akibu“.
Mnogima valjda pada u oči da je taj napad izvršen na mene iste noći koje su noći spasene iz Grand-hotela dve hanume Zejnul i Nuri — hanuma kćeri Nuri — pašine iz Carigrada. U ceo taj interesantan roman i ja sam zavukao svoj nos i izvukao sam ga otuda zgnječenog kao lepinju. O tome romanu i kako smo mi spasli hanume pričaću vam docnije, sad ne smem jer se u Beogradu bavi Nuri-paša njihov otac, pa bi mi mogla i druga polovina nosa oteći.
U ostalom još nešto da vam kažem: „Sve je to već jednom bilo…“. To je na meni taj isti nos razbijen koji je i pre tri godine razbijen i šiven. Neće biti ništa drugo no da je onaj „šav“ od pre tri godine bio rđav i da sam banbadava plaćao šav i ruke, kad eto sad opet moram da ga šijem.
Ja ovo ne mogu da razumem, ali to dolazi otuda što volem u svašta da zavučem svoj nos, ili se prosto Bog okomio na moj nos. Drugim srećnim ljudima Bog dodeli da svake treće godine dobiju zgoditak na Klasnoj Lutriji a meni — meni svake treće godine razbija nos, valjda i zato da mogu kazati ono moje: Sve je to već jednom bilo.