Kad čuje ovo što ću pričati, čovek bi rekao da se desilo ili u Americi ili kod nas u Obrenovcu, jer se samo u tim krajevima sveta dešavaju lude stvari. A među tim nije, to što ću vam ispričati desilo se pre neki dan u sred — Zemuna.
Dok vam ispričam pa ćete se uveriti.
*
Uprava našeg Narodnog Pozorišta liferuje repertoar iz Pariza, kostime iz Berlina i glumce iz Praga. Ostao je Beč sa svim zapostavljen, odande se ništa nije liferovalo. Među tim nastupilo je zaključivanje trgovinskog ugovora između Srbije i Austrije pa, da ne bi Austrija što zamerila i, pri zaključivanju trgovinskog ugovora zbog toga zatezala, reši se pozorišna Uprava da i iz Beča što god izveze.
Uprava je već davno došla do ubeđenja da je sve inače u Pozorištu dobro i da još samo treba promeniti momke Srbe pa uzeti momke dekoratere i mašiniste Švabe pa će sve biti kako treba. Razlika izmeđ Srba i Švaba je velika. Prvo i prvo Švabe nose flicane cipele pa ne lupaju po pozornici izmeđ činova kao Gogoljev Svistunov a drugo ne znaju srpski pa ne mogu ogovarati Upravu kao srpski momci, koji javno pričaju što god se u kom budžaku pozorišnom desi. Kad tome još dodate, da bi se na taj način, ako se dovedu Švabe mogao zadovoljiti i Beč, jer bi se i otud što god liferovalo, to onda nikad srećnije ideje nije bilo no kad je pre neki dan pozorišna Uprava otpustila svu poslugu a novu poručila iz Beča.
*
Digli se dakle iz Beča dekorateri, momci, i onaj što sedi na šimrbognu i onaj što sedi u ferzenku pa krenuli za Beograd. I oni bi stigli u Beograd da u Zemunu ne vlada još jednako gadan običaj da traže pasoše. Ma da je onaj poznati policajac sa zemunske stanice već toliko odebljao da ne može više ni ući u vagon, peštansko je ministarstvo uporno ostalo pri toj meri i poslalo mu je u pomoć jednog sa svim suvog, koji i dalje zalazi u vagone i traži pasoše.
Espap među tim koji je pozorišna uprava povukla iz Beča, dekorateri i momci, nisu imali pasoše. Ali je današnja Pozorišna Uprava dosetljiva kao ni jedna dosadanja. Dosetila se ona kako će da izigra mađarske vlasti pa da se Mađari sve puše.
Jednoga dana, kad je već posluga bila u Zemunu, Pozorišna Uprava zovne sve svoje svirače iz orkestra i naredi im da donesu pasoše.
I jednoga dana skupi se pred Upravnikova vrata: pan Navratil i Nakvasil, pan Robiček (ne Ovdriček već Robiček) i Tuholka, pa onda Zavađil i Malinek i svi ostali instrumenti pozorišnog orkestra. Svako je doneo svoj pasoš i stavio ga na raspoloženje Upravi i Uprava ih sve skupila i po „pouzdanom čoveku“ poslala u Zemun da sa tim pasošima švercuje bečku poslugu.
Među tim ti pasoši i ako su na vreme u Zemun stigli nisu vrlo mnogo pomogli. Bečka posluga je izjavila da nema pasoše ali da će ih dobiti ali, dok ih ne dobije, posluga je zadržana u kapetaniji da pričeka.
To je bilo u oči Silvestra, u oči katoličke Nove Godine. Kapetan Maravić došao u kancelariju i raportiraju mu da ima deset ljudi zadržanih jer nemaju pasoše ali su izjavili da će dobiti pasoše.
„Dok ne dobiju pasoše, neka se drže pritvoreni!“ naređuje strogo Maravić.
Uveče već i Maravić kao i svi drugi katolici, skupio kod sebe veliko i lepo društvo za doček Nove Godine. Veseli se i pije se da se isprati stara godina.
Kad bi oko 11 sati noću, dođe jedan policajac i pozva g. Maravića u drugu sobu. Ovaj izađe.
„Šta je?“
„Oni ljudi dobili pasoše. Hoćemo li ih pustiti?“ pita žandarm.
„Gde su pasoši?“
„Evo ih.“
Uze g. Maravić pasoše i stade ih razgledati: Zavađil, muzikant; Nakvasil, muzikant; Tuholka, muzikant.
„Pa to su sve muzikanti?“
„Jeste, ceo orkestar Kraljevskog Srpskog Narodnog Pozorišta u Beogradu.“
Maraviću zasja lice nekom neobičnom radošću.
„Idi doteraj sve te ljude ovamo.“
„Kod vas, kod kuće?“ pita.
„Pa jeste, ovamo, kod mene.“
Žandar ode a g. Maravić se vrati u društvo i sav razdragan uskliknu:
„Gospođe i Gospodo! Jedno iznenađenje. Niko u Zemunu neće tako lepo pozdraviti Novu Godinu kao što ćemo mi.“
„Šta je, šta?“ kliče celo društvo.
„Čućete kad na crkvi izbije ponoć, dotle nikom neću poveriti tu prijatnu tajnu.“
A bilo je već jedanaest i četvrt. G. Maravić već nestrpljiv.
Jedva stiže opet žandar i opet pozva g. Maravića iz društva.
„Doterao sam ih“, raportira žandar.
„Ceo orkestar?“ pita g. Maravić i trlja zadovoljno ruke.
„Ceo.“
„Nek dođu ovamo.“
Dovedoše sve dekoratere i momke koji putuju iz Beča po porudžbini Uprave našega pozorišta.
G. Maravić ih lepo primi. Poče da govori nemački sa njima jer zna da srpski ne znaju dobro a češki on opet ne zna.
„Izvinite, gospodo, vaši su pasoši uredni, vi biste već mogli preći u Beograd ali sad nemate ni voza. Pa kad ste već ovde učinite mi jednu ljubav. Skoro će ponoć pa svirkom pozdravite Novu Godinu.“
Dekorateri i momci poručeni iz Beča zagledaše se. Jedan od njih koji je bio najprisebniji seti se.
„Ali… ovaj… mi nemamo instrumente.“
G. Maravić za časak se zbuni ali kao vešt policajac, ipak dođe sebi i seti se šta valja raditi.
„Izvolte vi, gospodo u ovu sobu, nek vam se donese piće i moja je briga dalje.“
I uguraše u jednu sobu pozorišne dekoratere i momke a g. Maravić zovnu žandara i poverljivo mu naredi:
„Zađi po Zemunu i na svaki način gledaj mi kakvu muziku ma za kakvo delo da uhapsiš. Mogao bi na primer uhapsiti Ticu, i njegovo društvo; ali gledaj da ga uhvatiš na samome delu, odnosno na sviranju. Recimo nemaju licencu, ili tako što. Kad ih uhapsiš a ti mi donesi sve njihove instrumente. Razumeš li?“
„Razumem!“ odgovori žandar i tresnu nogom.
A g. Maravić se opet zadovoljno vrati u društvo i objasni:
„Gospođe i gospodo, obećano iznenađenje ovde je već, eno ga u drugoj sobi.“
Kazaljka miče, dekorateri brižno piju u drugoj sobi a žandar juri i hvata Ticu po Zemunu.
„Najzad, Tica ako je tica treba da spava a kad ne spava nego svira, možemo je i loviti — razmišlja žandar, razape zamku i ulovi Ticu te ga odvede u kapetaniju.“
Dežurni podnarednik mu opsova nešto:
„Kakva je opet to pasija, svaki po sata doterati po jedan orkestar u kapetaniju.“
Ali mu žandar šapnu nešto poverljivo na uvo i podnarednik ućuta. Zatvoriše Ticu u kavez, uzeše sve instrumente i odneše kući g. Maravićevoj.
Još samo pet minuta pa će dvanaest. G. Maravić brzo naredi da žandar da instrumente i da naredi orkestru Kralj. Srp. Nar. Pozorišta da se uparadi pred vratima od salona pa kad on svrši zdravicu a žandar na jedan put da otvori vrata od salona i orkestar da zasvira što god osobito lepo.
Žandar odnese instrumente u sporednu sobu, g. Maravić uđe u salu i diže čašu.
„Gospođe i gospodo. Eno je kazaljka… već se primiče… stara godina već se odmiče… (morao je produžavati govor dok se orkestar Kralj. Srp. Narod. Pozorišta ne postavi u red pred vratima) … ovaj… sad je dakle već nova godina. Živili! Živili!“
Jeknu jedno: „Živili!“, dvokrilna se vrata otvoriše a grešni dekorateri stoje u paradi pred vratima i svaki drži violinu kao što bi od prilike osuđeni na vešala držao konopac.
„No, no, svirajte!“ uzvikuje g. Maravić.
„Ne umemo!“ odgovori najzad skromno onaj što je za ferzenk nabavljen.
„Kako?!“ zapita ih g. Maravić „baš ništa?“
„Ništa!“ odgovori jednoglasno orkestar Kralj. Srp. Narod. Pozorišta.
„Možda zato što nemate nota?“ hoće da se opravda g. Maravić pred gostima.
„Nije, ne umemo ni s notama!“
⁂
I našto dalje da vam pričam. Znate kako je moglo biti. Orkestar je ponovo uhapšen i ako ima pasoše, jer sad se videlo u čemu je stvar.
Međutim stvar je postala sa svim ozbiljna. Usled toga nastao je sukob između Srbije i Austrije; trgovinski su pregovori prekinuti. Dr Milovan Milovanović je dojurio iz Beča da primi od vlade instrukcije; vlada je izjavila da ovaj događaj na našoj granici ne može smatrati kao „žrtvu koju će mirno podnositi“ za ljubav mira na Balkanu a jedva posle tako energičnih mera i nešto malo troška na pozorišne kase, pitanje je srećno rešeno — orkestar Kralj. Srp. Narod. Pozorišta pušten je iz apse zemunske te je srećno prispeo u Beograd.