Zaboravio sam da vam nešto ispričam a znam da imam nešto da vam kažem i već nekoliko dana se domišljam: šta li to beše? I tek se jutros setih. Bilo mi je na vrh jezika, pa sam se zato i setio.
Desilo mi se nešto o sv. Nikoli, što se samo meni može desiti. Išao sam po slavama, držeći se tačno spiska koji mi je žena napravila i metla u desni džep zimskog kaputa. Izlazeći tako sa jedne slave, turim ruku u džep da pogledam u moj spisak, kad tamo, mesto spiska, puno drugih i drugačih hartija. Zagledam se, pregledam hartije i vidim, na svoje veliko iznenađenje da sam obukao kaput narodnog poslanika. Pojurim natrag da ga nađem ali, obukao moj kaput i otišao po slavama.
Možete sad misliti kakvi smo izgledali nas dvojica: ja, Ben-Akiba u kaputu narodnog poslanika a on, narodni poslanik u kaputu jednog feljtoniste. Osetio samo odmah potrebu da koračam krupno i uobrazio sam da su mi puni dijurna; dok je narodni poslanik izvesno sitno koračao i žmirkao očima kao svaki feljtonista koji jedva životari od ono malo akonta.
U jedan mah počeše da me svrbe ruke, osetih neku neodoljivu potrebu da preturim poslanikove džepove, ne zato da tamo nađem dijurne, jer sam vrlo dobro znao da svako poslanik dijurnu stavlja na knjižicu, već da malo zavirim u one hartije, u onu arhivu koju svako poslanik nosi u svom džepu a u kojoj su iskazane najintimnije želje narodne.
Čim su me zasvrbele ruke pravo je bilo i da ih počešem. Razume se, pomišljao sam u tom momentu i na moje drage čitaoce. Nema sumnje da se tu može po gde što i za njih naći.
Prvo i prvo što sam našao, bio je govor g. poslanikov spremljen za budžetsku debatu. Govor je prilično dug, sastavljen iz tri raznolika rukopisa, popravljan i ispravljan a hartija izgužvana i zamašćena, vidi se, muku je vidla u rukama poštovanog gospodina poslanika koji je valjda morao učiti na pamet. Oh, gospode Bože, zamislite to uživanje, ako je gospodin poslanik javljen za reč pa mu još nije došao red da govori a njegova reč u mome džepu, odnosno u njegovom džepu koji je sad na meni.
Pa onda, kraj govora još i puno pisama iz naroda. Jedan mehandžija piše i moli g. poslanika da premesti tog i tog pisara jer je zdravo „siledžija“ i propišta narod od njega. Kao jedan od primera kako narod pati od toga pisara, navodi i to, kako je njega, mehandžiju, kaznio zbog nečistoće u avliji.
U drugom pismu jedan glasač moli, da skupština donese rešenje kojim se njegov sin proglašava za nesposobnog jer mu je vreme da služi stajaću vojsku.
U trećem pismu, opet jedan glasač preporučuje svome poslaniku da poradi da se ukinu šumari kao vrlo nekorisna ustanova za narod.
Jedan opet ženi sina, pa moli poslanika da mu izradi da ga skupština oslobodi na pet godina poreze, na osnovu onoga da je ženiti sina, udavati ćer ili zidati kuću, jedno isto.
Jedan brat opet moli da se zakoni o „vodama tekućicama“ ne primenjuje u njihovom srezu jer je veli njihov srez inače plavan.
A jedan piše ovako: „Od detinjstva još vuče me želja da budem kmet a evo sad sam punoljetan i glasao sam za poslanika, pa bi pravo bilo da me narod izabere za kmeta. Ali narod me neće, pa bi molio da se to nekako udesi i da se naredi da me narod izabere“.
I onda još masa želja, molaba i predloga. Jedna žena moli da se naredi njenom mužu da živi s njom; jedna učiteljica moli da joj se prizna u godine službe i sve vreme koje je provela van službe kao otpuštena; jedan seoski ćata moli da mu se odobri da se može upisati za đaka Velike Škole; jedan predsednik opštine moli da se naredi sreskom kapetanu da ga se mane jedan put i da ga ne goni više za nekakvu staru pojedenu porezu itd. itd.
Najzad, ko će izaći na kraj sa tolikim željama narodnim. A ja čak i ne mogu, ne zato što sam nenadležan već zato što je ovaj kaput ne nadležno na meni.
Najzad, ovolikim željama narodnim imao sam i ja da pridružim svoju želju, svoju iskrenu želju da što pre dođem do moga zimskog kaputa koji sam tek ove godine kupio a koji još nisam ni otplatio.
To nisam mogao drugače postići do da odem u Narodnu Skupštinu. I otišao sam sutra dan; znao sam ja vrlo dobro kako ću poznati dotičnog poslanika i nisam se prevario.
Bila je budžetska debata, ja sam skromno sedeo u jednom kraju galerije i pažljivo pratio govornika. Ređali su se jedan, drugi, treći, svi redom govornici javljeni još od pre tri dana, najzad dođe red na jednoga da govori i on se diže i poče da barata po džepovima. Zavuci ruku u desni pa zavuci ruku u levi a što više traži u sve veću zabunu dolazi. Najzad izvuče on jednu hartiju, primetio sam da je štamparska „šlajfna“ i poče da čita jedan moj feljton.
Možete misliti kako mi je srce zaigralo od radosti. To je, to je, on je.
Poslanik je pročitao nekoliko redi moga feljtona, pa kad vide da to ni malo ne liči na njegov govor a on se još više zbuni, pa zastade i dodade ono klasično: „Eto, to sam imao da kažem!“
Skupština među tim ni malo nije primetila da je on čitao neki šaljivi feljton, koji nema nikakve veze sa debatom. To dolazi otuda, što u poslednje vreme u Skupštini mnogi poslanici i inače šaljivo govore i to vrlo retko o predmetu koji je na dnevnom redu.
Tako sam ja našao moj zimski kaput. Kad sam se našao sa onim poslanikom da razmenimo kapute, a on će mi reći:
„Jeste li čuli? Zbunili ste me, al sam se izvukao.“
„I vi mene, gospodine poslaniče.“
„Pa jeste, jer vi ste bili u teškom položaju što vam je rukopis bio kod mene. Šta bi sutra pustili u list kao feljton da me niste našli?“
„Pustio bih vaš govor o budžetu. To sa svim pasuje za šaljiv feljton.“