Naš Beograd ima interesantna imena na kafanama. Tu su najpre, kao što je to i u drugom svetu, imena svih prestonica evropskih: Petrograd, London, Atina, Sofija, Carigrad itd. Za tim su tu svi evropski vladaoci, tako da izgleda kao da je u Beogradu stalan sastanak vladalački. Tu su: Srpski kralj, ruski car, nemački car, grčka kraljica, Napoleon, Knez Mihajlo, crnogorski knez i kraj svih ostalih još i Čiča Kriger. Pa tu su onda razna egzotična i originalna imena: zlatan konj, srebrna kugla, švaba i zečevi, crna mačka, moruna, šaran, bule i t. d. I najzad dobro, sve to ja razumem, ali preko svega toga Beograd je valjda jedina varoš na svetu koja i sintaksičke znake upotrebljava kao naslove kafanama. U sred Beograda preko puta Saborne Crkve, postoji kafana kod „znaka pitanja“.
Zamislite samo kada bi sad provincija, kao što je to u redu, sledovala primeru svoje prestonice te kada bi se po raznim varošima i varošicama pojavile takve firme, na primer: kafana kod tačke ili kod zapete ili što je još najlepše Kafana kod udivitelnog.
Najzad, možda je sve to i praktično. Eto baš taj originalan naslov „kod znaka pitanja“ mene je juče privukao da svratim u tu kafanicu.
*
E pa sad, ovo bi bila čitava pripovetka kad bi ja otpočeo sa opisom same kafanice. Među tim vi je svi Beograđani znate, znate je već i s toga što je tu svako popio kafu ko je god išao kome na pratnju. Ja sam samo pomenuo tu kafanu što sam, ušav slučajno, u njoj zatekao moga starog poznanika sa kojim se nisam video već godinama. Bio je najpre kvalifikovani učitelj u Bosni, za vreme srpsko bugarskog rata bio je dobrovoljac u nas (tada smo se i upoznali) a za tim se sećam da je služio negde u Hrvatskoj, na nekom imanju. Dotle sam i znao ponešto o njemu a otad baš ništa.
I evo smo se sad sreli kod znaka pitanja i stali jedno pored drugog kao znaci pitanja.
? — ja njemu.
? — on meni.
Najzad on uvide da je njegovo pre da kaže o sebi, te mi reče da je bio u Americi.
„U Americi?“
„Jeste.“
„Pa što si se vratio?“
„Tako… teško je i tamo, teže no ovde.“
I onda smo seli, naručili malo vina, on se raskravio i pričao mi je i na dugačko i na široko o svojim naporima, o putovanju, o Americi, o radu tamo itd.
Od svih tih priča, pustiću ga neka svojim rečima ovde ispriča svoj odlazak iz Evrope u Ameriku. Ja neću ni reč dodati ni reč oduzeti:
Krenuli smo se iz Hvara. Vozio nas je jedan veliki i prostran brod nekog francuskog društva. Zacrnila je obala od samih iseljenika i boga mi dugo su nas utovarivali. Nisam nikog poznavao pa i ako mi je trebalo poznati se, rekoh, imam vremena na lađi. Starao sam se samo da se što pre utovarim, kako bih zauzeo što bolje mesto na lađi, jer ko zna šta nas na putu čeka, kakvo vreme i kakve nepogode, a tolika sila naroda će se ukrcati, te će nas biti i po krovu i po podu i već jedva ako nađeš gde glavu da skloniš. Za malo pa dođe red i na mene te se uspnem na krov, smestim pod jednu klupu moje stvari te hajd po lađi, dok je još vidno, da nađem koga s kim bi se združio. Lađa već digla kotve, pustila silan dim i krenula lagano iz pristaništa.
Na krovu se već svi nameštali, svi se poznali među sobom, sprijateljili se, razgovaraju i brinu zajedničku brigu o budućnosti koja ih čeka u novom svetu. Posedale gomilice do gomilice, kao ono u ratu kad se iskupimo oko vatre pa im jedan govori a svi slušaju, ili svi govore, ili jedu ili piju. Priđe takvoj gomili i nepoznati, oni ga prime i časom se poznadu i oprijatelje.
I svud, svud, po celom krovu čuje se jedan jedini jezik — srpski jezik.
„Odakle ste vi?“ pitam jednu gomilicu.
„Mi smo iz Hrvatske“, odgovaraju njih desetina dvajstina.
„A vi?“ pitam druge.
„Iz Bosne“, odgovaraju.
Idem dalje po krovu pa pitam treću gomilu:
„Odakle beste vi, braćo?“
„Iz Makedonije.“
Četvrta gomila veli da je iz Banata.
Pomislih da pođem dalje, da vidim odakle ih je sve na ovom brodu, te zapitam petu gomilu.
„Mi smo iz Dalmacije.“
Oni šesti iz Hercegovine, sedmi iz Stare Srbije. I sve se to izmešalo, sve se to zbratimilo, sve se to nazvalo bratom, sve govori jednim jednim jezikom — srpskim jezikom.
Lađa izmakla već daleko od obale, već će prvo veče da padne, more sa svim mirno i tiho. Ja ih ostavih sve te da obiđem moje stvari, pa kako nađoh tamo prazno mesto na klupi, sedoh. Sedoh sam, sasvim sam. Došlo mi nešto teško, ovde pod grlom mi naišlo kao neko klupče, plače mi se i ne znam zašto. Pa kad pade već mrak a ja pustih srcu na volju te se i zaplakah.
Ej, bolan, eto ga Srpstvo ujedinjeno, ujedinjeno ali — na putu za Ameriku.
Tu su prestale sve zađevice, tu Dalmatinac grli Makedonca, tu Hrvat grli Hercegovca, niko nikome ništa ne prebacuje, svi priznaju da jednim jezikom govore, priznaju time što se razumeju, svi traže jedno drugo, jer osećaju da su braća, eto, to je, to je ujedinjeno srpstvo, ujedinjeno ali ne na domu svome već — na putu za Ameriku.
*
Dotle samo po njegovom pričanju! Ono sve drugo što mi je pričao nije me interesovalo. Obične muke, nevolje i avanture jednog iseljenika. Digao sam se, izašao, i — sad mi je čisto izgledalo opravdano što se ova kafana zove kod znaka pitanja.
Znak pitanja, da znak pitanja! Sve što je naše, sve što sanjamo, sve što mislimo, sve što hoćemo, sve je to pod znakom pitanja.
Zar nisu pod znakom pitanja, sve naše patriotske pesme, članci, sve naše želje, težnje, namere, napori, sve, sve, kad nam treba izaći iz Evrope izaći na širinu okeana, poći na put.