U Beogradu postoji i još dugo će postojati hotel „Nacional“. Postoji i u Ćupriji, ali se tamo taj hotel zove „Narodna gostionica kod ‘Nacionala’“. Ovaj naš beogradski ipak je poznatiji. U njemu se od uvek nastani po kakav književnik i ostaje nepomičan, niti ga se tiču promene ustava niti promene gazda gostioničinih.
E dakle, preko puta toga hotela stoji i sad velika žuta zgrada. Tu je nekad bila Bogoslovija, stara Bogoslovija. Kako li se i sad po kakav seoski popa prijatno seća dana provedenih u toj zgradi. Izmeđ časova se igrala u prostranom dvorištu herojska igra „jenidžajes“, posle časova malo prošetalo po Kalimegdanu, koliko da se bogoslovski, smireno, pogleda ispod očiju u kakvu sluškinjicu, pa se onda išlo na večernje. Pa onda koliko je tek uživanja bilo za naše stare penzionare, kad leti izađu na onu Kalimegdansku terasu, a na Bogosloviji prozori otvoreni i razleže se ono bogoslovsko, umilno, „Angel vopijaše…“ još iz vremena kad je pokojni Mraša predavao pevanje. To su bili, besplatni, penzionarski koncerti, bez konfeta i bez toaleta.
Ali vreme žuri, srlja, kotrlja se i obara sve. To nemilosrdno vreme razjurilo je najpre Turke sa Kalimegdana, pa je razjurilo penzionare, pa razjurilo kuvarice, pa razjurilo i bogoslove. Eno ih sad grešnike, čas obučene u crne rize, smerno idući na večernje, čas obučenih u neke bursko-segeltuske uniforme ponosno koračajući uz lupu doboša pod zastavom Tase Popovića.
A izmestili ih čak gore u dom za gluvo-nemu decu, kako bi se u tom domu brže izučili crkvenom besedništvu za kojim toliko vapiju srpske crkve. A stara Bogoslovija, žali za onim starim dobrim vremenima i jedino je teši što su joj ostavili to ime: Stara Bogoslovija. Pa kao kakva dobra majka, koja je toliko generacija odnegovala pa ostade samohrana pribrala je sad siročiće bez krova, skupila je gde je koje našla. Te je sad opet puna kuća a njoj, Staroj Bogosloviji, puno srce.
I sad samo da čujete koga je sve uzela pod svoje i koliko je siročića prigrlila na svoja prostrana nedra. Zamislite samo, u toj zgradi sad je smeštena: jedna cela osnovna škola, pa onda Beogradska Čitaonica, pa Dušan Silni, pa onda Svešteničko udruženje, pa Ruski Klub, pa onda redakcija „Vesnika Srpske Crkve“, „Malo Pozorište“ i najzad — komite.
I zamislite sad ono dvorište, kad se članovi sviju ovih udruženja sretnu u njemu: Tu popovi — redaktori, tu stari posetioci Beogradske Čitaonice, tu četiri razreda osnovne škole, tu Dušanovci, tu glumci „Malog Pozorišta“, tu komite.
Čas čuješ svađu popova (pretpostavlja se da se popovi skupljeni u udruženje moraju svađati) čas suvo kašljanje istrajnih članova „Beogradske Čitaonice“ verni ovoj sve od 1844 godine; čas čuješ tanku, razvučenu pesmu makedonskih komita, čas zveku sabalja boračkog kluba „Dušana Silnog“, pa zvonce izmeđ časova u osnovnoj školi i onda ono zvonce koje daje znak u „Malom Pozorištu“ za dizanje zavese.
Stara Bogoslovija još malo pa liči na kakvu veliku lađu koja preko okeana prevodi narode. A ona je zadovoljna, puna joj kuća, puno joj je srce i samo po koj put zabrinuto se zapita:
„A gde će te vi svi siročići kad mene poruše? A to, ako ne bude danas, biće sutra.“