Pokušaj svršetka karijere jedne stare služavke. — Početak karijere jedne nove služavke
Ko zna, koliko ga je „čarala, varala“, dok ga je dovela do crkve. Poslednji je dan za venčanja, pa su se ljudi požurili, da pruže ruku sreći, koja ih očekuje, da stanu pred oltar i pred popa, pa posle kako im Bog da! Dug je život a dug je i post, imaće se kada kajati ili možda i blagosiljati taj trenutak.
Napred čauš, kapu zavalio za zatiljak, košulja bez kragna, na nogama opanci, preko leđa buklija, u očima rakija; izgledao je kao da je toga trenutka pobegao iz Tasinog Dnevnika. Za njim mlada s deverom, pa mladoženja i nekoliko svata. Mlada je bila služavka lakoga kalibra, to nije mogao sporiti ni najljući opozicionar. Ko je bio mladoženjin lako je zamisliti: na vreći zakrpa.
Dever je izgledao osobito impozantan. Dovoljno je reći da je nakrivio novu šajkaču i desni zamašćeni zuluf začešljao preko nje kao kokardu koja je učvršćuje. Pa tek lenta! Zakleo bi se čovek, da je porubljeno parče staroga čaršava, prikačeno [zelenim], veštačkim cvetom. Sirotinjska posla: puno srce, prazna kesa! Pa takvi i svati.
A tek mlada! Prosto je nemogućno opisati je. Obučena sasvim propisno. Bela venčana haljina, koja možda ima i šlep, što bi se moglo i jasno videti, kad bi je obukao onaj, za koga je krojena. Ovako se pak jasno videle njene kobajagi bele atlasne cipele i bele, srozane čarape. Sve je to bilo kobajagi belo, jer je ta belina neobično naginjala žuto-mrkoj boji, rečito iskazujući zainteresovanima i nezainteresovanima, da celome tom „asuštafirungu“ nije sada prvi put da ulazi u crkvu. Međutim, dalji razvoj događaja pokazao je, da mu neće biti ni poslednji.
*
Skupiše se u gomilu.
„Mnogo čekamo“, reče mladoženja nešto zlovoljno.
„Mnogo. Četiri svadbe, bre, brate!“ veli jedan svat.
„Znaš šta“, obrati se dever mladoženji, „do’dem ja sas snajku na fortografisanje?“
„Stra me, će te ubije u vrat fortografisanje. Fortografija mu fali! Što će mi fortografija, kad gu znam i ovako i s polja i iznutra.“
„A što pa da se ne slikamo, što, što? Kaka mi je pa opet svadba brez slikanje!“ ubrza mlada.
„Će se ubrišeš za slikanje“, reče mladoženja pa pljunu tri metra od sebe i dodade: „Apopro!“ što je učinilo neki tajanstven utisak na ostale svate.
No dever preseče Gordijev čvor.
„More će se slikamo, ja ću platim! Pričekajte vi tu dok dođe red na nas, mi će posvršimo rabotu. Zar da deverišem i toliki trošak, pa brez sliku i uspomenu! Jok ne ide na tu nogu; neka pukne banka, kod toliki trošak.“
Mladoženja kao da nije imao ništa protiv toga, jer je odmah zatim deša i neva odoše sve trkom na slikanje.
*
Povenčaše se sva četiri para a naših još nema sa slikanja. Mladoženja neprestano pljuje i ljuto psuje, osuo palilulsku paljbu i to sve na svoju buduću. Jedan svat leno ode do kapije pa se vrati i reče:
„Eve gi! Trče ki pci ispred šintera!“
Mladoženja opet pljunu i ljuto opsova.
Utom eto neveste i deše. Nevesta se sva zacrvenela kao turska čizma i zadigla venčanu haljinu, da joj se vide čak i podveze od jemstvenina u narodnoj boji, pa sve trupačke skače; a deveru se izokrenula lenta pa ga lupa posinsko u leđa a aleva ruža sve odskače kao na feder.
„Svršismo!“ zadihano reče dever, a mlada se kao stidljivo nasmeši pa i ona pljunu.
„Vala i mi svršismo“ jetko reče mladoženja. „Ene vam ga sad fortograf pa se venčavajte s njega, a bata Đoka nije lud!“ reče to, zavali šešir pa viknu:
„Napred, za mnom, ko je drug i prijatelj, da se koja popije. Takve ću da nađem na svaki prst po jednu pa još i cipele da sobuvam.“
I svatovi se sasvim ravnodušno uputiše za mladoženjom. Na mestu događaja ostaše samo neva, deša i jedna postarija žena. Ni oni nisu bili ni najmanje zbunjeni. Mlada učini samo:
„Prc! Takvu ću barabu nađem, ako ćeš i dovečer!“
Takovskom ulicom su se osvrtali prolaznici i začuđeno gledali za deverom, mladom i babom, što je išla za njima. Neki su se čudili a neki su odmah pojmili i razumeli stanje stvari.
Teško je završiti svoju sluškinjsku karijeru, ali je nije lako ni početi. Eto samo šta se desilo prekjuče maloj Nataliji, kada je htela da otpočne svoju sluškinjsku karijeru.
*
Neka gospa Nata, šnajderka, krupna, zdepasta žena, često prelazi svojim poslom u Zemun. I prekjuče je bila u Zemunu sa svojim mužem pa je otuda ponela dosta stvari i još nešto, i to nešto sakrila je između nogu pored svojih širokih sukanja.
U četiri časa po podne stigao je zemunski voz na beogradsku stanicu. Izađoše svi putnici pa čak i gospa Katin muž. Samo gospa Kata sedela nepomično i zbunjeno gledala u mađarskog žandarma, što se nalazio u istom kupeu. Izgledala je kao da je Bog za šta učinila.
„Što vi, gospa, ne izlazite“, upita je redar.
„Pa… ovaaaaj… čekam muža“, zamuca gospa Kata.
„Šta ga čekate, kad je on izašao? Ajde, izlazite“, reče redar i pođe napred.
Tek što dođe do vrata kada ga trže snažno detinje kijanje.
Redar se osvrte i zapanji. Pored gospa Kate stajala je jedna slabunjava devojčica, vlažnoga čuperka kao da se sad ispilila iz jajeta, stajala je i kijala, kijala kao da joj je neko držao po sata litar amonijaka pod nosem.
Redaru u prvi mah sinu kroz glavu: „O, maj, kad se pre porodi a kad poraste“, ali brzo odbaci tu ludu misao pa strogo upita:
„Šta je ovo?“
„Pa… dete“, oteže gospa Kata.
„Ama, vidim da je dete, nego, odakle ispade?“
„Pa… ovaj… ispod… suknju… Znate, nije imala pasoš pa sam je tu prikrila, dok ne pređemo.“
Redar odvede gospa Katu i njenu prinovu komesaru železničke policije, a odatle budu upućeni u upravu grada.
Tu se potvrdilo da ja mala Nata došla da stupi u službu kod jednoga ovdašnjeg penzionara, pa kako nije imala pasoš, to je promoćurna gospa Kata izmislila ovaj genijalni način, da je prošvercuje.
Policija je predala Natu gospodinu penzionaru i tako je ona započela svoju sluškinjsku karijeru.