„Trista, bez popa ništa“, — veli narodna. Ta poslovica mora biti da je izrečena u istim prilikama kakvim su se pretprošle nedelje, u crkvi Sv. Marka, nalazila tri prvobračna i jedan vtorobračni par. Ta četiri, imajuća biti bračna para, dugo su očekivali popove da ih venčaju, da ih povežu bračnim lancima, da iz spoje do smrti njihove, ili bar dok se ne razvedu — ali, popova nigde ni od korova.
Jedan pop, kažu, zaboravio je da ima venčanje te nedelje, s toga je došao u crkvu tek oko 12 i po sati, a drugi pop, vele, smetnuo je s uma da i on ima venčanje, a setio se tek onda, kad je crkvenjak otišao do njegove kuće i na to ga podsetio. Dotle, pak, dok nisu popovi došli, kićenim svatovima bilo je ostavljeno široko polje da svašta misle o mladencima, i da, naposletku, dođu do uverenja: da među njima ima i baksuza.
*
Četiri mladoženje, u zimskim kaputima i podignutim jaknama više ušiju, i četiri mlade u lakim belim strukovima (samo je žandarova mlada imala preko ramena prebačen boa od braun mačora bez glave) očekivale su sveštenike u velikom nestrpljenju.
Svi ručni deveri već su napustili svoje snahe, samo to nije hteo učiniti onaj dever u žandarskoj uniformi. On je ostao veran svome pobratimu i kolegi, žandarmu, koji je na sebi tada imao civilno odelo. A i da je hteo da je napusti, nije mogao. Snaha ga je čvrsto uhvatila ispod ruke čak do mišica, i on je samo mogao da isturi svoju ruku malo unapred, i da raširi prste, koje su pokrivale rukavice, za tri numere veće nego što treba.
Ukrućenom deveru cureo je znoj sa čela krupan kao grašak, a nije mu ni na um pala misao da skine kapu. Jedan svat, kad je to primetio prišao mu je lagano na prstima i šapnuo mu na uho, da je zaboravio da skine kapu.
„Ne, veli žandarm, vojnik pod oružjem nigde ne skida kapu, pa ni u crkvi.“
„Znam, znam, odgovorio mu je na to svat, ali ti tek ne možeš mladu smatrati za oružje.“
I tek onda kad je više ljudi iz drugih svatova, prišlo i objasnilo mu, da vojnici ne skidaju kapu u crkvi samo onda kad čuvaju plaštanicu na Veliki Petak, tek onda je žandar popustio, skinuo kapu i obrisao znoj.
*
Tačno u 12 sati eto ti prvog popa. Ubrzanim koracima ode pravo u oltar. Mladenci se uzmuvaše.
Po svojoj sili, koju uživa u službi otadžbine, prvi je doveo svoju snahu pred oltar, gospodin žandarm. Ali pop odbi venčanje žandarma zato, što nije sobom poneo potrebno uverenje, da, sem buduće, nema više ni jedne žene. I jedan fifer otrča pravo kući po uverenje, mladenci se povukoše u stranu, a njihovo mesto zauze drugi par.
Tada među svatovima nastade živo interesovanje za mladence, koji su privremeno odlučeni od venčanja.
„Znate li istoriju ovih mladenaca?“ otpoče jedan svat iz grupe žandarove. „Taj je svoju nevestu spasao od udarca njene majke. Njena majka imala je običaj da malo više baci u kljun, i tada je nemilice tukla svoju kćer. Naposletku je ćerka bila prinuđena da pobegne k jednoj tetki. Ali je mati i tamo poče propuštati kroz svoje ruke, i ako je kći jedno mirno i čestito stvorenje. Pre jedno dva meseca dakle, kad je ona tukla svoju kćer, sirota devojka nadala je dreku i vikala za pomoć. Svetina iz Palilule začas se stvori pred njenom kućom, a tu odnekud ispade i onaj žandarm, mladoženja. On je odbranio tu devojku od udaraca njene matere. Tom prilikom zagleda se u nju, zaljubi se i, eto, sad je uzima za ženu.“
„To je plemenit žandarm!“ uzviknuše svi svatovi, koji su čuli ovu istoriju mladenaca i povod njihovoj vezi…
U tome dođe i drugi pop, i tada otpoče ići sve svojim redom.
Venčanja su se brzo svršavala, devojke su grabile vino iz ruku devera, kako bi se što pre udale, a svatovi su gladili svoje trbuhe i idealisali o pečenju i štrudli sa sirom.
Žandarm je venčan naposletku, kad je doneto uverenje od kuće.
I posle toga zvrčali su svatovski fijakeri kroz sve ulice beogradske Palilule.