Gazda Mileta, trgovac, što stanuje u ulici Braće Nedića, kao da osobito poštuje praznik Vavedenje Gospodnje, jer ga je prekjuče bogato proslavljao. Svejedno je, gde ga je i kako proslavljao, tek glavno je da je pred zoru bio pun kao štuka pa je pošao kući, što no reč, sve po ladu, da ga ne poznadu.
Međutim to nije bila tako prosta stvar. Gazda Mileta je negda stanovao u ulici i zgradi, gde je sada grčko poslanstvo, i taj fakat mu je sad živo bio pred očima. Neposlušne noge, pomračina i stare uspomene naprave veliku zbrku u glavi Miletinoj, te se on poče življe teturati, da čas pre legne u meke dušeke.
I tako u toj žurbi i mislima gazda Mileta dospe pred Grčko Poslanstvo, gde se njegova uobrazilja, okrepljena i pojačana dobrim crnim vinom i starim uspomenama, tako raspali, da on uobrazi ne samo da tu stanuje, nego da je već prispeo i u predsoblje.
U tome čvrstom uverenju dakle, veselnik se poče svlačiti na ulici pred poslanstvom. Najpre skine zimnji kaput i šešir i položi ih na prljav trotoar, za tim kaput, pa prsluk, pa pantalone i najzad, kao što je to svuda red, sedne na zemlju te smakne i cipele pa se onda uputi u „svoju sobu“.
Za njegovu nesreću baš tada, kada se on raskomoćivao na sred ulice, noćni stražar nije bio pred poslanstvom, jer se pre toga pojavio požar u Mekenzijevoj ulici te je morao otrčati tamo. Dakle, potpuno raskomoćeni Mileta uputi se bez ikakvih smetnji u poslanstvo, koje nije bilo zaključano i tuc ovamo, tuc onamo po hodniku, natrapa na sobu — guvernantkinu!
Šta je uradila guvernanta, kada je u to doba noći videla da u sobu ulazi čovek i to u takvome „ancugu“, nije mogućno znati ni kazati, dovoljno, da se jedva malo pribrala i udarila u viku za pomoć.
Na njenu viku dobričina Mileta se obrecnu:
„Ša višeš… ću spaam, bre! Sutra će se… pitamo ša miriše ovde, na, au, miisi, nevenico!“
Probuđen vriskom guvernatinom gospodin poslanik pojuri kroz hodnik i dojuri u njenu sobu, gde se prenerazi ugledavši guvernantu i gazda Miletu u najdubljem negližeu.
„Ko ste vi? Kod koga ste došli? Šta radite ovde takav?“ osu s pitanjima preneraženi poslanik.
„Koj ti je… ovaj? A, ženo… jedna… tu… smo, au, sutra ću te pitam pred… au… pred konši-ši-štoriju! Sad ću da spaam!“
Zaprepašćena guvernanta je sva bleda, onako kako se našli, dršćući počela francuski pričati zbunjenome poslaniku o nezvanom gostu, dok je ovaj stenjao i trćio se da se svali u njenu postelju, mumlajući pri tom:
„Šva-šva-beći, a?… Tu smo, sutra će se pi-pi-pitamo, pred konši-ši-štoriju. Pa-pa-zigu, bre, bre, kad nauči pa šva-šva-švapski!“
I taman je gazda Mileta uspeo da se kolenima popne na ivicu kreveta, kad ga ostrag ščepaše dve ruke i svukoše dole.
„Ću spaam, bre!“ reče, pa se obrte i iskolači oči kad vide još dvojicu: na viku su pristigli i poslanikovi momci.
„Breee, tro-troica!“ izbaci sada preneraženi Mileta, pa čisto prekorno pogleda još uvek nepomičnu guvernantu, za koju je, razume se, neprestano držio da je njegova Ljubica.
Pa dok se on mučio, da izgovori reč „konzistorija“ bude izveden na polje.
No dok se ova komedija dešavala u guvernantinoj sobi, napolju se desilo nešto drugo. Noćni stražar se vratio sa mesta požara, došao na svoje mesto pred poslanstvo i malo se začudio videći na kaldrmi ceo Miletin „ausštafirung“. Po svojoj dužnosti on pokupi sve to, spodbije i odnese u kvart vračarski.
Otuda je došlo, da kad su momci izveli na polje raskomoćenoga Miletu, tamo ne beše ni stražara ni kakvog odela. Ne znajući, šta da čine s njim, kad nema stražara, momci se zadovolje time, što su nezvanoga gosta uklonili sa grčkog zemljišta, pa ga ostave na ulici, uđu unutra i zaključaju vrata za sobom.
Tako se Mileta našao opet u svome predsoblju — to jest na ulici. I taman beše poumio, da tu malo prilegne, kada, na njegovu sreću naiđoše neki njegovi drugovi. I ako su se malo kao iznenadili videći čist veš Miletin, ipak su brzo shvatili situaciju, te spodbiju junaka pod miške i odvedu ga kući, njegovoj pravoj i istinskoj Ljubici. Šta je tamo bilo ne tiče nas se.
Policija je poznavala Miletu kao mirnog, vrednog i poštenog čoveka, kome se, kao svakom smrtnom čoveku, desio maler, te ga je odvela grčkome poslaniku, te se veselnik izvinio i poslanik mu sve oprostio.
Sa guvernantom se tom prilikom nije sastajao.