Beogradska Palilula nije više ono, što je bila pre dvadeset godina. Danas joj je ostalo još samo ime i ono nekoliko punokrvnih Palilulaca sa svojim kolima i volovima i svojim seljačkim kućama tamo gore čak u vrhu Palilule. Pa i oni nisu više oni stari, pravi Palilulci. Retko ćete naći koga od palilulske omladine, da nije u kakvom pevačkom društvu. Sve to lepo ide napred i korača s duhom vremena. I sada kupite drva na Savi, pa pođite za palilulskim rabadžijama, koji ih prenosi vašemu domu, i čućete ga, kako, koračajući pored svojih kola, sasvim notalno pevuca: „Ej, trubaču, s bojne Drine, da zastrubi zbor!“ a kad volovi pri tome udaru u stranu, on će opet postati onaj pravi Palilulac, pa će prekinuti pesmu i podviknuti:
„Ajs žer, ku’ćeš tamo… i tu se pomenu volovska usta i zapljušti batina.“
I eto to su još poslednji ostaci stare lepe Palilule. Danas je taj kraj jedan od najlepših i najotmenijih krajeva naše prestonice. Nekadašnje vojničko groblje na Trkalištu iščezlo je. Čuveni Taš-majdan je ograđen i kunja onde kao otvorena rana, a oko njega su podignute moderne građevine. Pred njim je trg sa životnim namirnicama, a za njim veliki stočni trg. U tom kraju stanuje viša i najviša inteligencija.
*
I sve to kao da nije znao neko od viših oficira. Taj neko od viših oficira mislio je da tamo izgleda sve onako, kako je izgledalo pre dvadeset i trideset godina. Jer da je to znao, bez sumnje ne bi juče napravio čitavu uzbunu u tome kraju. Ovako pak napravio je čitav skandal, za koji ni u kom slučaju ne treba da ostane nekažnjen, inače se mora pomisliti, da je Beograd nečiji spahiluk, po kome može gosa da vršlja kako hoće.
Da čujete šta je bilo:
*
Juče po podne u 2 časa plotunska puščana paljba trgla je iz mirnog prazničnog odmora ceo palilulski kraj. U sred varoši osuli su plotuni sa tolikim treskom, da je odjekivao ceo onaj kraj; najpre plotun za plotunom, onda ubrzana pojedinačna paljba pa opet plotuni.
Sve živo beše poplašeno skočilo na noge. Ljudi su bez kaputa i u papučama istrčali na ulice, prozori se pootvarali i na njima se pomolila preplašena i uzneverena deca i ženskadija. Pitali su poplašeno: „Naopako, šta je to sad?“ i niko nije umeo odgovoriti. Međutim je pucnjava postajala sve žešća a činilo se kao da bar dva bataljona vojnika učestvuju u toj paljbi, što je dolazila iz blizine Trkališta. Nije potrajalo dugo pa je svet trčao kroz sve ulice put mesta odakle je dolazila pucnjava. Za tili čas su se kafane ispraznile, domaćini se obukli na vrat na nos i pojurili, da vide kakva je to nesreća, dok su žene i deca ostali uznevereni i preneraženi. Odmah se počele praviti razne kombinacije, koje su se većinom dovodile u neku vezu sa radničkom demonstracijom. Strah poraste još više, kad počeše ulicama trčati i vojnici, koje su, bez sumnje, njihovi oficiri, što stanuju u okolini, poslali, da vide, gde se bije taj ljuti boj. Uopšte taj kraj je toga trenutka živo podsećao na početak Matavuljevog „Uskoka“ i strah Kotorana od mirnih Crnogoraca.
*
Što se više primicalo palilulskoj pijaci sveta je bilo sve više, a pucnjava sve jača: dolazila je iz Taš-majdana.
Jedan sporedni, preči put, vodi kroz portu Crkve Svetoga Marka, samom ivicom majdana, pravo na pijacu. Ta ivica napuštenoga majdana je jedan odsečan, gotovo uspravan, dosta visok zid. I na tome putu i na samoj ivici zida i ispod njega načetila se masa ljudi, žena i dece a novi su zaduvani i preplašeni neprestano pristizali. Prizor je bio vrlo interesantan.
Dole u dubini, kuda vodi sa jedne strane puta blaga nizbrdica, stoje jedan pored drugoga, sa karabinima u ruci, pet redova iz 4. konjičkog puka, a iza njih jedan mlad potporučnik. Okrenuti su onome uspravnome zidu povrh koga vodi put, pa su, udaljeni jedno od drugih petnajest koračaja, osuli na nj besnu vatru. Pucalo se i plotunima i bez reda, kao u najžešćoj borbi; nije se gledalo gde se bije, nego samo da se pali. Na zidu su od kuršuma ostajale bele ružice, kao kad bi se neko brzo i vešto bacao alatom na njih. Vojnici su pokazivali osobitu okretnost. Na sebi su imali po dve fišeklije, zastali bi, obrisali znoj sa čela, napunili fišeklije pa otpočeli ponova paljbu.
Kako nekadanji Taš-Majdan predstavlja jedan sklop, to je onda lako pojmiti, što je pucnjava izgledala onako strašna i što je odjekivala u celome onom kraju varoši, tresući prozore na okolnim kućama. To šenlučenje trajalo je skoro pun jedan sat.
Kada je svet doznao šta je, krstio se i čudio, a sa mnogih strana se čula opravdano primedba:
„Ovo može samo u Srbiji da bude.“
*
Možda će se ko naći da objasni, našto je bila ta pucnjava i šenlučenje u sred varoši; imaju li vojnici svoja strelišta, ima li koga, da vodi računa o spokojstvu beogradskih građana.