Svuda oskudica i natezanje, i kod činovnika i kod sitnih trgovaca i kod zanatlija, pa i kod piljara. Nije lako ni njima jadnicima. Svi seljaci i seljanke iz okoline Beograda postali su piljari, izučili su zanat kao da su bili na piljarskoj akademiji. Sami znate, da će vam na pijaci podvaliti Višnjičanin ili Mokrolužanin, pa da ne znam kako otvarate četvore oči. Pa onda nema više ni ukopnih društava, a znate i to, da je onda i po nekome piljaru išlo dobro.
Ali nije bolje ni simidžijama. Molim vas, ko sad jede simte? Sirotinja je zadovoljna kad ima koru tvrda hleba, a bogataši jedu toboš-torte i krempite, što rekao jedan mlekadžija iz Palilule, za koga je i danas simit najveća poslastica na svetu. Pričesta malo pa i posle pričesta ova naša deca i vojnici ne kupuju, kao negda, naše narodne vruće simite, nego se sve to vaspitalo u kulturu i civilizaciju evropejsku, što rekao ćir Pašona: sve to trči za puter-kiflama. Dakle zlo ide i simidžijama, i oni sad setno vele: „Prođoše lepi dani od Aranhuesa!“
Pa tako je i sa nadničarima, baš ništa bolje i ništa gore. Hladno vreme, skupa rakija, male nadnice, prosto nesreća jedna pa to mu je. Pa onda, štrajkuje svet na sve strane, te zašto ne bi kao na primer štrajkovali i nadničari? Ako i nisu udruženi, oni štrajkuju svaki za svoj račun, kad im dođe ćef, tek koliko da ne izostanu iza svojih drugova iz kulturnih država zapadne Evrope. A za štrajkovanje se nadnica ne plaća pa i to je zlo.
I tako dakle zlo ide piljarima i simidžijama i nadničarima. Ali je čudo jedno, što svaki od ta tri rufeta misli da onome drugome ide bolje, a on samo laže i pretvara se, a ovamo meće u ćemer pare i dinare. Zato i smatraju piljari, da se simadžijama i nadničarima može pustiti krv i uzeti koja parica, dok opet simidžije i nadničari isto to misle o piljarima.
I tako će ovde biti dve-tri reči o jednome piljaru, jednome simidžiji i dvojici nadničara. Piljar se zove Cvetko Nikolić, simidžija Toša Anđelković, a nadničari Stojan Trajković i Miladin Stefanović. Znam da će im biti milo kad pročitaju svoja puna imena i prezimena u novinama, te ih zato ispisujem.
Dakle njih četvero hteli su jedan od drugoga da se obogate. Sinoć su se sastali u Petkovome apartmanu u Vladetinoj ulici broj tri pa su zaseli za jedan stari sanduk od espapa i otpočeli „anjca“ i druge okretne igre. Ako i nisu gospoda, ipak su bili verzirani i u toj našoj evropskoj tekovini. Gazda Petko je imao špil karata, onako pravo piljarskih: moglo bi se iz njih istopiti bar pola kile čvaraka.
Igralo se pošteno i dostojanstveno a isto tako se i pijuckala mučenica. Ako je kome i izletela po koja nezgodna rečica, to se ticalo samo sreće, koju to veče nije imao, ili „one tamo što ga vole“. Međutim izgleda da je piljar Petko nekakav vrlo ružan čovek i da nikada nije imao sreće u ljubavi, jer je do ponoći bio potpuno očistio sva tri svoja gosta.
Dalji razvoj događaja jasno pokazuje, da su se i piljar Petko i njegovi poštovani gosti dobro poznavali, jer je upravo u ponoć, kada je „raščistio situaciju“, domaćin dunuo u lampicu, što je stajala pred njima nasred sanduka, kao sveća kad se igra u četvero žandara, što rekla jedna srpska uzrečica, dunu i — zaždi napolje! Pobegao čovek iz svoje rođene kuće! Napustio bojno polje, ostavio na milost i nemilost sav svoj mebl pa pošao u tamnu noć: daleko tamo gde zlobe nema. Razume se, da nije zaboravio poneti sobom šićar.
Njegovi gosti kao da su se nadali tome vicu, te se ni najmanje ne zbuniše, nego poskočiše na noge lagane pa se nadadoše za negostoljubljivim domaćinom i zaustaviše ga na jedno kratko objašnjenje. Simidžija Toma kao da je bio u najstrašnijemu maleru pa je valjda najviše i pio, jer kod njega rakija stade besediti: izvukao je nož i zabo ga srećnome piljaru u levu ruku; piljar je zajaukao, simidžija ponovo razmahnuo nožem, i onako u brzini pomrčini zabo ga u ruku svome sustradalniku Stojanu, koji je takođe zajaukao. To njihovo objašnjavanje, obratilo je na se pažnju radoznalih noćnih stražara, koji su došli i prijateljski ih izmirili: ranjeni piljar i nadničar odvedeni su u bolnicu, da ih previju, a druga dvojica upućeni su u Glavnjaču. Sada su najzad sva četvorica izvukla na desetku keca, i svi dobijaju veličinu banke odrediće im gospodin Mitrinović.
Tako se igra karta u Vladetinoj ulici broj 3, a ne kao ne znam gde po finim lokalima.