Danas još skoro svako selo u Srbiji ima svoju baba Ranđiju ili tako neku babu, koja zna da baja, vrača, gasi ugljevlje, daje razne trave i lekove i još trista drugih stvari. Takva baba ne uživa u selu ni najmanje ugleda, ali je ipak selo hrani i izdržava. Najzad njeno znanje i veština i nisu nekakve opasne stvari. Sve je to većinom naivno, smešno i glupo pa bar ako ne pomaže ono i ne odmaže mnogo.
Kada sam pre osamnajest godina stupio u gimnaziju i stanovao kod jedne čestite stare gospođe u Požarevcu, dobijem jednom prilikom krajnike. I ako je moja gazdarica bila obrazovana žena, koja je lepo odgajila i vaspitala punu kuću dece, ipak se ni ona nije mogla otresti sujeverja o bajanju. Kada je bilo u veče, izvela me u dvorište pa sam klekao i okrenuo se mesecu, a ona je stajala iza mene pa ponovila pet puta rečenicu: „u kurjaka četir noge i peti rep, to ti bio lek!“ Onda sam ja tri puta dunuo na mesec i stvar je bila svršena. Posle su mi dali još i malo nišadora i žuta šećera obavili oko vrata mokre obloge i posle tri dana krajnici kao da su rukom odneseni. Eto, dakle, da i bajanje pomaže.
Što se takav način lečenja još održava po selima, nije nikakvo čudo, ali da bajanje može i u sred prestonice još koga hraniti i odevati, to je ne samo čudo, nego i bruka.
Po krajevima Beograda još i danas ima matera, koje, čim im se dete razbole, trče po baba Katu ciganku. Kata dolazi i odmah stavlja dijagnozu: „Ima crvi! To nije ništa drugo. Da ćeš mi toliko i toliko pa ću ja na tvoje oči da ga izvadim“. Nerazumna mati pristaje pod takvim uslovima i doktorka Kata vrši svoju operacije.
Odvratne su i žalosne te stvari. A najžalosnije je, što to može da postoji danas u sred srpske prestonice. Da čujete samo jedan takav slučaj.
Jutros uđe u našu redakciju jedan ciganin: visoka rasta, crn kao i svaki ciganin, crne brade i brkova i dobroćudnog, veselo-zbunjenog pogleda. Obučen u kompoziciju raznog penzionisanog gospodskog odela, kupljenog, na svaki način, ili pilićima ili možda guskama. U rukama drži nekakav manuskript, priđe stolu pa mi ga pruži:
„Evo, gospodine, Boga mi ja sam sam pisao, baš eve ovom rukom, sve ja sam, onako kako sam znao i umeo. Pa da se štampa molim te, neka svet vidi šta radi Kata po Beograd, slavu joj cigansku!“
Uzmem iz njegovih ruku manuskript. Dva tabaka hartije jedno u drugo: onako kako ih je kupio za marjaš u bakalnici. Na jednoj strani neke kuke i verige. Gledao sam u njih,a on me je neprestano uveravao onako snishodljivo-ponosito.
„Bogami sam ja sam pisao, ubio ga Bog ko te laže, gospodine! Živa mi deca, a imam ih — —“
„Dobro, dobro, vidim već, da si sam pisao.“
Skupismo se te protolkovasmo njegove jeroglife. Pisac se dobroćudno a blaženo smeje pa će najzad upitati:
„Je li će se, štrampa, gospodine, živa ti žena?“
„Hoće, hoće, nemaj brige, velim mu ja ljubazno, onako više iz pažnje prema svojoj ženi, i ako još nisam ženjen.“
Milo piscu, Bože, milo, pa veli:
„Samo molim te kao brata rođenog neka se štrampa i moje ime, nestreća jedna ciganska, a ja sam, znaš, Vasa Garašanin, čuveni Garašanin! Tako me zna ceo Beograd, i policija“, veli on pa se isprsi.
Još se Vasa razabrao kad će izaći njegov napis, lepo se zahvalio pa ode pevajući nešto kroz zube. To se valjda ticalo njegove zemljakinje Kate.
Evo, dakle, šta piše čuveni Vasa Garašanin:
Čuvena palilulska vračarica Kata Vasiljevićka Ciganka iz novo selo koju je kvart palilulski 904 kaznijo sa 30 dana zatvora pa i danas upražljava svoje Lečenje po kome je nužno da je na fijakeri vodu svojem kućama jer ima vrlo važne Lekove. Lekove su ove crvi iz balege ili jedan ćup trice i pokvasi pa stoje 4 ili 5 dana i tako se ucrvlja pa mete pod gornjom usnom i Parče Bosiljak pa baje i tako crvi bolesniku sve iziđu na površini i čuveno je što Kata vuče na cevku i duva u šaku i crv ispada ali kad je neki primeti ona ga proguta. Tako ti jadne žene pate po paliluli od Kate.
Nemilice plaćaju kad vide da decama crvi ispadaju.
Tako gospodin Garašanin. A policija sada neka traži Katu pa neka joj vadi crve, ako ima cevku i ako ume.