U velikim gradovima ide sve na veliko. Tamo ima dobroga u velikoj množini, ali su srazmerno tome zastupljeni i zlo i nesreća. Jedna od velikih nezgoda u svetskim gradovima jeste masa nemoralnih ženskinja. Stanovništvo takvih gradova, sastavljeno je iz najraznovrsnijih elemenata, iz stvorova, koji su se tu stekli sa sve četiri strane sveta, takvo je, da se nikada ne može svako poznavati ni raspoznavati.
Otuda je došlo, da čestite ženske ne smeju ni danju ni noću ići ulicama bez muške pratnje, ako ne žele da se izlože velikim neprilikama i nasrtajima raznih individua ili čak i poštenih naivčina, koje vrlo lako pogreše adresu. Zato berlinska policija sada strožije no ikada pre pazi na takve mušterije a sudovi ih najstrože i bez milosti sude. Dovoljno je, da se čestita ženska obrati pozorniku i pokaže „gospodina“, koji je uznemirava, pa je „gospodin“ siguran, da mu ne gine šest meseci ili čak godinu dana zatvora. Na taj način misle berlinske vlasti, da spreče to zlo, što ga sobom donosi veliko-varoški život.
No, što je to tako u velikim gradovima, koji imaju milione stanovnika, i nije kakvo veliko čudo; ali da vidite jada, da je i naš mali Beograd počeo u tom pogledu postajati „moderan“. I kod nas već, gde i deca mogu i umeju da naprave razliku između ženskinja i ženskinja, i kod nas se već počelo „po zapadnjački“. Da ostavimo za sada one „mrtve straže“ sumnjive i nesumnjive gospode na uglovima beogradskoga šetališta, pa da ispričamo samo dva karakteristična slučaja.
Jedna čestita činovnička kći došla je iz unutrašnjosti u Beograd u pohode. Jednoga dana, odmah po svome dolasku, izađe oko 11 časova pre podne u čaršiju radi kupovanja. Kada se po časa zatim vraćala doma, na Batal-džamiji joj drsko priđe jedan „bludeći vitez“ i bez ikakvoga uvoda joj skreše:
„Ah, gospođice, vaše mi se oči dopadaju. Gde se možemo naći?“
Poplašena devojka nagne bežati kao košuta, ali nasrtljivac nije popuštao, nego je kao ciganski prosjak jurio za njom sve do kuće, gde se tek pokunjio, kad je video, da je mogao nastradati.
Što je u ovome najlepše, to je, da je taj junoša, što stalno bludi po Batal-džamiji i uvrće svoj „štolc“, svoje brkove, svršeni velikoškolac i sin čestite porodice.
Drugi slučaj je još lepši. Nekoliko balavaca, isteranih đaka i sokačkih bavadadžija postavilo se kod apoteke na uglu ulice Dva Bela Goluba, gde staje tramvaj, pa prave „eroberunge“.
Tu čekaju tramvaj šiparice, koje se iz privatnih škola vraćaju svojim domovima. Zimnji dan pa je već u pet časova mrak. I tim mrakom koristi se ta raspuštena dečurlija. Priđu devojčici pa kao bajagi obaveštavaju se:
„Molim vas, gospojice, kuda vozi ovaj tramvaj? Mi znate, hoćemo u Topčider.“
Njihovi bezobrazni pogledi i kikot poplašiše devojčicu te udari u beg, a za njom se hore razne laskave reči i izjave ljubavi. Siroto dete dršćući dođe kući i sutradan se ni za živu glavu ne usuđuje samo iz škole.
Jedan od vođa ovih kavaljera je nakakav isterani gimnazista, kome je zanimanje, što mu je otac književnik a on kao bajagi član nekakvog pevačkog društva.
Protiv ovog ružnog običaja treba energično ustati. Ženske imaju za to svoje amrele, roditelji i braća šake, a vlast zakon. Dva tri drastična slučaja, pa će se odmah izgubiti ovaj ružan običaj, što je počeo i kod nas da cveta.