Mitrov-dan je, i ako prednja vrata na dućanima nisu zatvorena, ipak veliki praznik u našem narodu. Praznuje ga i ko slavi i ko ne slavi. Tako je bilo i ove godine.
Dan prekrasan, Beograđani se razmileli na sve strane; većina juri na slave, da se „oduži“ prijateljima i dobrim poznanicima, iskrene koju čašu, progovori reč, dve o vremenu i o broju gostiju, pa onda žuri dalje na oduženje toga prijatnoga duga.
Ko nije imao mnogo prijatelja i poznanika, taj je izveo svoje na ma kakvu zabavu, kojih sada ima po Beogradu dosta i suviše. Tu vam je Narodno Pozorište sa svojim „Niz brdo“, tu vam je Bakićev orfeum kod koga kao da ide uz brdo; pa je tu onda Brana, pa orfeum kod Hajduk Veljka, pa muzika u Grand Hotelu, i „čudovište“ orkestrion kod Slavije i — još trista mesta za prijatnu zabavu i razonođenje.
I sva ta mnogobrojna mesta za zabavu bila su na Mitrov-dan puna i prepuna publike. Svuda je išlo lepo, živo, veselo. Ceo se svet smejao i zabavljao. Ama baš ceo svet pa i /oni/. i o tome njihovom zabavljanju i njihovoj ljubavi prema umetnosti hoćemo da obavestimo publiku.
Oko jedanajest časova uveče, kada se kod starije i solidnije publike pojavljuje želja za odmorom, krete se iz Grand Hotela doma jedno poveće društvo starijih i mlađih, muških i ženskih. Na ulici je takođe bio još živ saobraćaj pešaka: jedni su žurili tamo, drugi ovamo.
Tamo negde oko radnje Vuletića i Gavrilovića naglo se prekide smej i živa veselost u društvu. Jedan drugoga pogleda nekako sumnjivo ispod oka, pa onda isto tako i na jednu gomilicu, što u taj mah prolaziše.
Jedan stariji gospodin, koji je odmah uvideo neprijatnost i nezgodu situacije pokuša da vešto zataška stvar:
„Oće da se promeni vreme, zaudara na barena jaja, a posle toga poznajem ja i po svojim nogama“, veli iskusan stari gospodin.
Ali što se bliže prilazilo gostionici „Ruskog Cara“, to je sve više padala sumnja sa prisutnih i sa prolaznika a svaljivala se na pokvarene kanale i beogradsku opštinu. A kad se stiglo na sam ugao, onda je situacija bila jasna. Pred očima malo pre vesele a sad neprijatno dirnute grupe pojavi se vinovnik ili upravo izvor ovoga miomira.
Uz trotoar, pred velikim prozorima gostionice kod Hajduk Veljka stajala je beogradska kanalizacija: „vozmajstori“ sa svojim „inštrumentom“. Na četiri rastočena točka jedno bure, sasvim obično bure, petačka; ostrag čep i gore neka kratka cevka na glagolj. I eto to s polja tako obično bure zamirisalo je sumnjivim mirisom ceo taj otmeni kraj.
Međutim to je onako uzgred, a reč je ovde o dvojici šefova toga bureta i njihovoj ljubavi prema umetnosti. I ako je svima bio praznik, njima nije, oni su i na sam taj dan morali biti na svome prozaičnom poslu, kraj svoga s polja sasvim običnog bureta.
Ali oni su se znali pomoći. Oba „vozmajstora“, puni osećanja za umetnost, priterali su svoje bure na točkovima uz trotoar, prema prozoru od dvorane, u kojoj se to veče davala orfeumska predstava, ispeli su se na bure pa su sa te čudne galerije sa najvećim uživanjem posmatrali predstavu, dok je kljuse koje je vuklo tu čudnu napravu, spustilo glavu međ noge i očito pokazivalo, da za njega više ne postoje nikakve slasti ni uživanja na ovom svetu.
A kada u tome momentu baš gospodin i gospođa Montesano završiše svoj duet, vozmajstori oduševljeno zapljeskaše; te tako sa svoje visine skromno nagradiše umetnike.
Međutim, ne bi baš svi bili tako zadovoljni i blaženi, da ih je primetio g. Perolo, koji je za to vreme prevrtao po svojoj delikatesnoj radnji tražeći taj prokleti pokvareni sir. Da ih je pak primetio direktor orfeuma, naplatio bi im ulaznicu, i ako upravo nigde nisu ušli, a da ih je mogao primetiti pokojni Brzak, napisao bi odu i njihovom buretu.
Ovako pak primetili su ih samo na beogradsku opštinu gnevni prolaznici, koji su se ipak morali nasmejati gledajući zagrljene vozmajstore na njihovome buretu, kako uživaju u umetnosti: slika, kakvom se nijedna druga prestonica ne može pohvaliti.