U jednoj novoj ulici beogradske Palilule ima lepa nova kuća na jedan sprat, sa četiri prozora. U njoj je uvek bilo mirno. Kad bi se podigle zavese, što je bivalo vrlo retko, radoznao prolaznik ugledao bi u skromno nameštenoj sobi jednu lepu gospođu u ampiru, a po kadkad i njenog muža. Na licu njih oboje ogledao se domaći mir i sreća.
I doista u ovoj je kući vladao uvek mir, a sreća ih je nagradila bila lepim sinom, koji istina nije imao klempave uši kao otac, ali je ipak obećavao da će ličiti na njega.
Ali desi se nešto što sreću pomuti.
Palilulom zavlada tifus. Doktori počeše da se muvaju iz kuće u kuću, dok najzad ne rupiše i u ovu mirnu kućicu na jedan sprat i s četiri prozora. Gospođa pade u krevet, obuze je neka vatra i pade u bunilo.
Prolaznici nisu više mogli videti lepu i srećnu gospođu na prozoru.
Ali to još nije ništa. Od tifusa se ne mora umreti. Doktori kažu da od petorice-šestorice obolelih od tifusa umire samo jedan.
Gospođa poče da bunca. I u buncanju poče svašta da priča. Do skora srećni muž i ne obraćaše toliko pažnju na smisao reči bolesničinih, jer inače bejahu nerazumljive. Ali jedno veče gospođa poče razumljivije da bunca.
Govoraše o nekoj Maci, koja je bila njena drugarica iz detinjstva, rano se udala i još ranije ostala udovica.
Nego i to nije ništa. Ali je bolesnica poče da priča i o nekom Dragutinu, Guti, bratu od tetke Macinom, i još vazdan koješta.
Bolničarka je crvenela od stida, gospodin je takođe pocrveneo i gutao pljuvačku.
Sutradan gospodin javi svome šefu, da ne može doći u kancelariju, obuče se žurno i ode u Savamalu, gde ču još lepših stvari o Maci, Guti i jednoj lepoj gospođi…
I onda se gospodin zažele, da kad se vrati kući, nađe ženu mrtvu. Ali sudbina ne htede tako. Domaći doktor, koji je baš tada izlazio iz kuće, predusrete ga radosno:
Ne, gospodine, gospođi je vrlo dobro, vatrušina počinje da popušta, još malo pa ćete gospođu videti, zdravu i veselu kao ranije.
Gospodin nešto progunđa, uđe u kuću, promuva se po hodniku i kujni, za tim istrča iz kuće, kao da ga đavo nosi, uskoči u tramvaj i uputi se pravo u advokatsku kancelariju.
Na obzorju beogradskog neba pojavljuje se još jedna interesantna bračna parnica. Kako će se ko provesti, to je pitanje.
Prolaznici i sad vide gospođu na prozoru. Ali sa njenog lica pobegla je sreća. Ona tužno gleda kroz gole grane jednog drveta pred kućom i još tužnije pevuši:
„Jesam li te, Jovo, čarala, varala?“