Sad i beogradska policija ima svoje dete, ili upravo svoje podsvojče. Dobila ga je na poklon od — ulice. To policijsko dete zove se Milorad Bajić, pa i ako mu je tek desetak godina, već je do sada zadalo mnogo briga i jeda svojoj pomajci policiji.
Otac mu je živ, ali je drevna pijanica a i majka mu ne sedi skrštenih nogu, te nemaju kada da se brinu za svoj porod, već su ga izbacili na ulicu u naručje slučaju.
Kao mangupče od zanata mali Milorad bi se često pojavio u pratnji žandarmovoj pred pisarem koga kvarta a i gospodin Žika je češće imao prilike, da pri jutarnjoj smotri nad svojim pitomcima iz zatvora Glavne Policije naiđe i na to malo mangupče, kome je Glavnjača postala stalan hotel. Ni šamari ni apsa ništa nisu pomogli. Za batine je bio oguglao a u apsi se osećao kao kod svoje kuće, jer svoga doma nije ni poznavao. Ostavljen slučaju da ga vaspita i nauči životnoj mudrosti, on je sa ulice skupljao sve svoje znanje i po kadšto nešto od potrebnih mu stvari ispred tuđih dućana, a i jedno i drugo se obično kažnjava.
Onomad pak kao da je beogradsko mangupče Milorad Bajić jednim „genijalnim delom“ završilo svoju mangupsku karijeru i otpočelo šegrtsku, koja će trajati Bog zna koliko a završiće ko zna kako.
Pre nekoliko dana beše, naime, nestalo iz Beograda tri dečaka, koji su bili u dobu od 9, 10 i 11 godina. Siroti roditelji polomiše noge trčeći i tražeći ih po celome Beogradu: raspitivali su svuda i na svakom mestu, ali njih nema pa nema. Najzad se zabrinuti roditelji obratiše za pomoć i policiji, ali je i sav trud policije bio uzaludan: dece nema kao da su u zemlju propala.
I sada možete misliti kako su se iznenadili i oni i policija, kada im prekjuče u prilogu pod „zemunsko proglavarstvo“ posla sva tri deteta i sa njima Milorada Bajića, policijsko dete.
Kad ono šta je bilo? Deca napravila na ulici poznanstvo sa policijskim detetom te ih ono pozove da ih časti sa po jednim putovanjem u inostranstvo. Radosna deca, koja i inače nisu bila baš daleko odmakla od svoga novog prijatelja i još novijeg impresarija, pristanu na ponudu njegovu pa odmah i krenu na daleki put. Policijsko dete smesti male putnike u jedan čamac, koji je pozajmio tamo negde na Dunavu kada nikoga nije bilo u blizini pa zavesla i zapeva: Plovi, plovi lađo moja…! i svojim detinjim rukama srećno preveze i sebe i svoje štićenike u drugu carevninu. Oni su sada posle svoga zvaničnog povratka iz gostovanja i odali dostojnu pohvalu njegovoj moreplovskoj veštini, jer su u policiji jednodušno izjavili, da njihov impresario ume divno i da vesla i da krmani.
Kada je dakle ta „četa mala ali odabrana“ došla na prečansku obalu, odmah se uputi u Zemun, tu pljune u svoje šakice i otpoče gostovanje. Ali su bili loše sreće, jer ih brzo ukeba policija kada su dosta vešto i okretno šanžirali robu ispred zemunskih dućana pod svoje kaputiće.
Dovedu ih u „gradsko poglavarstvo“ i tu se, moramo priznati, prema njima nekakav policajac ponašao veoma negalantno, jer im je, kako priča baš samo policijsko dete, rekao:
„Mrcine jedne, zar ste mi došli samo iz Beograda da svojim krađama uznemiravate Zemun!“
Pa mu bezdušniku čak ni to nije bilo dosta, nego ih osudi po pet dana zatvora pa im po izdržavanju stavi numeru delovodnoga protokola i sprovede u Beograd, gde prispeju nešto malo izgladneli, ali ipak, hvala Bogu, u najpovoljnijem zdravlju.
Impresario je veoma zadovoljan i svojom trupom i prvim rezultatom svoga putovanja u druge kulturne jevropske države, ali s time nije ni najmanje zadovoljna njegova pomajka beogradska policija.
Iskupe se dakle uveče policijski pisari pa stanu londžati, šta da rade sa svojim detetom, kad je takav štrangov. I najzad se reše, da ga dadu u šegrte. Od trgovaca iz glavne čaršije pokupe od koga pantalone, od koga šajkaču, od koga cipele a jedan milosrdan šnajder sašije mu od nekakvih starih pantalona prsluk, te se tako policijsko dete duzdiže i postane kandidat za šegrta, a već sada izgleda gotovo bolje nego li i samo Mitanče čirače, kada ga je čuveni Ivko jorgandžija bio namodio za svoju slavu Svetoga Đurđa.
Sad je još samo muka pronaći hrabrog majstora, koji će imati kuraži, da primi policijsko dete. Za to vreme ono se nalazi pod strogim nadzorom svoje pomajke, prima sledovanje od pola tajina i porcije žandarmske čorbe, noću spava na jednoj klupi u Glavnoj Policiji a danju poslužuje žandarme i praktikante i šeće se po policijskom dvorištu, visoko držeći nos.
Ko hoće da od policijskoga deteta stvori dobra i poštena radnika, neka se prijavi njegovoj pomajci, beogradskoj policiji.