Jedan „malerozan“ profesor, električni tramvaj br. 11 i jedan bivši tramvajski konj zatvoreno-doraste dlake, priredili su pre neki dan besplatne produkcije i osobito uživanje Beograđanima, koji su pošli da se još malo nadišu sveža vazduha na Topčideru.
Kad sam na stanici kod „Monopola“ uskočio u tramvaj na veliko svoje iznenađenje video sam: da svi putnici iz letnjih kola neprekidno izviruju napolje i smeju se grohotom; kondukter zaboravio da da znak za polazak i briše oči od suza koje mu smej nateruje, a kontrolor stegao trbuh, zgurio se u jedan kraj na zadnjoj platformi, pa brekće od silna i neobuzdana smeja.
I nehotice se setih jedne anegdote koja priča kako je španski kralj Filip, posmatrajući jednog čoveka koji se na glas smejao, rekao svojoj okolini: „ovaj čovek ili čita „Don Kihota“ ili je potpuno lud“. I onda mi brzo pade na pamet da u ovome slučaju ne postoji nijedna od ove dve pretpostavke. Jer prvo, tramvaj nije čitaonica; a drugo, i da je bio međ putnicima kakav ludak, on je zacelo već sišao kod „Guberovca“.
Zamolim najljubaznije gospodina konduktera za objašnjenje, a on mi umesto komentara pokaza rukom napred, ispred zatvorenih kola. Zamislite sad ovakvu sliku: gospodin profesor na konju zatvoreno doraste dlake i rukama, i nogama i celim telom, vuče konja iz tramvajskih šina, ali ovaj ni da makne. Zna dorat da je njemu nekada bilo mesto ispred tramvaja, pa bez obzira na električnu vuču, neće da napusti svoju dužnost, koju je revnosno i savesno ispunjavao u minuloj epohi tramvaja grada Beograda.
Poznavajući gospodina profesora kao čoveka koji jedni sport nalazi u svojoj „Sintaksi“, ja se nisam mogao dovoljno da načudim: otkuda kod njega iznenada ljubav za jahanje, i otkuda baš da se nameri na tramvajskog dorata u penziji.
Bog zna koliko bi mi čekali, da proviđenje nije poslalo u pomoć jednog žandarma, koji uspe da dorata i gospodina profesora na njemu, izvede na drum.
Dorat je mirno čekao, i čim je odjeknuo drugi udar tramvajskog zvona nasta trka između njega i električnih kola. Gospodin profesor je odskakao od sedla kao bilijarska lopta, podizao kolena čak pod bradu, gubio svakog časa ravnotežu, naginjao se čas na jednu, čas na drugu stranu, sve do „Senjaka“, gde se dorat jednovremeno zaustavi sa tramvajem.
Čim su se vozovi ukrstili, i kondukter dao dva puta znak zvoncetom, opet trka na život i smrt! Gospodin profesor izgubi prvo levu uzengiju, i potraži pomoći na unkašu, uhvativši se levom rukom. Zatim, kolebajući se kao cirkusni veštak na žici, izgubi i desnu uzengiju, i obema se rukama uhvati za unkaš. Kod „Gospodarske mehane“, tramvaj stade, stade i doro. I trka se po treći put obnovi, čim je dorat čuo drugi udar zvona. Samo što je sad gospodin profesor pustio i uzengije i dizgine, pa zagrlio doru kao brata rođena oko vrata i ujezdio tako u Topčiderski park.
Posle nam je tek došlo do znanja, da je gospodin profesor kao rezervni oficir i ađutant u jednom pešadijskom puku pozvan na manevar. Ovo jahanje je bilo, van sumnje, proba za predstojeću službu. Pronalazak gospodina profesora je veličanstven; jer njegov spas leži u dresuri ovoga penzionovanog tramvajskog konja. Njemu neće trebati ni dejstvo distovima, ni rukovanje dizginama. Neka samo u ratnu spremu uturi i jedno zvonce, povećih dimenzija, i onda… onda čim ga komandant pozove, on dva put udari u zvono i dorat polazi; čim se približi, na pravilno određeno odstojanje od tri koraka, jedan udar u medenicu, i konj stane.
Za ovako „zapasne“ ađutante je prava blagodet, što su tramvajski konji prodati na licitaciji…