Beogradske babe, naročito one koje su nagluve, čuvaju se tramvaja kao žive vatre, i obično biraju kraj ulice. E, ali juče se prohtelo jednoj babi da se šeta baš sredinom. Uzalud je kondukter lupao iz sve snage u zvono. Slaba bi pomoć bila čak i onda, da je u tramvaj smeštena čitava zvonara Saborne Crkve.
Pošto je opasnost bila bliska, jedan milosrdan putnik skoči s tramvaja, dohvati babu za rukav, ali u istom trenutku i njega zakači tramvaj. I onda, onda se napravi čitava gomila! Baba ozdo kao postament, a milostivi Samarićanin ozgo na njoj, kao živi spomenik.
Jest, ali ljudsko milosrđe ima svojih granica i čim se ta granica pređe, onda može da zaigra i kišobran po grbači našeg bližnjeg. Tako je i ovde bilo.
Gospodin spasilac osu paljbu i rečima i udarcima po babi, koja je bila vinovnik celom maleru. „Koji te đavo nosi“, vikao je razgnjevljeni gospodin, „matora veštice, da se trpaš ispred tramvaja. Da čovek izgubi život zbog tebe, gluva nakazo“…
I šamari ponovo počeše da pljušte po babinom licu, desno i levo. I da nije pre bila gluva, ogluvela bi sigurno od njih!